U posljednje vrijeme čujemo razna pogrešna tumačenja po pitanju dvaju saveza. Što predstavlja prvi Savez, a što drugi? Od kada vrijedi prvi Savez, a od kada Drugi? I koji je odnos svakog od tog Saveza prema Zakonu?
U nastavku ćemo čitati 32 poglavlje Patrijarha i Proroka, te će mo vidjeti da je prvi Savez predstavljao opravdanje djelima, dok je drugi Savez predstavljao opravdanje vjerom. Prvi Savez je predstavljao čovjekovo nastojanje da vlastitim snagama drži Božji Sveti Zakon, dok je drugi Savez sadržavao Božja neosporiva i sigurna obećanja o oprostu grijega i spasenju od sile grijeha Božjom milošću kojom čovjek dobiva vjerom u Boga kroz zasluge žrtve Sina Božjega. Prvi Savez bio je sklopljen na gori Sinaj i potvrđen krvlju žrtve, dok je drugi Savez bio sklopljen sa Adamom, obnovljen sa Abrahamom a potvrđen prilikom Kristove smrti. Zakon je postojao i prije Sinaja, te je je poslušnost Božjem Zakonu bio uvjet u oba Saveza.
U nastavku čitamo neke ključne dijelove 32. poglavlja u knjizi ‘Patrijarsi i proroci’, u kojima vidimo razumijevanje sestre White po ovome pitanju.
“Adam i Eva su za stvaranja poznavali Božji Zakon, oni su bili upoznati s njegovim zahtjevima, a njegove uredbe su bile napisane na njihova srca. Kad je čovjek pao u grijeh, Zakon se nije promijenio, već je ustanovljen sustav spasenja koji će ih vratiti poslušnosti. Obznanjeno je obećanje o Spasitelju i uspostavljeno prinošenje žrtvi koje su upućivale na Kristovu smrt kao veliku žrtvu za grijeh. Ali da nisu prestupili Božji Zakon, ne bi bilo smrti, ne bi bilo potrebe za Spasiteljem i za žrtvama.
Adam je svoje potomke učio Božjem Zakonu i tako su ga iz naraštaja u naraštaj prenosili s oca na sina. Ali usprkos milostivoj prilici za čovjekovo otkupljenje malo je bilo onih koji su ga prihvatili i slušali. Svijet je zbog prijestupa postao tako pokvaren da se izopačenost morala ukloniti potopom. Noa i njegova obitelj očuvali su Zakon, a Noa je svoje potomke učio Deset zapovijedi. Kad su ljudi ponovno odstupili od Boga, Gospod je izabrao Abrahama za koga je rekao: “A to zato što je Abraham slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima, mojim zakonima i odredbama!” (Post 26,5) …” Patrijarski i proroci, 32. poglavlje
U Postanku 26:5 vidimo da su i prije Sinaja postojale su Božje zapovjedi, zakoni i odredbe, koje je Abraham držao. Deset Božjih Zapovjedi su postojali i prije Mojsija, jer ih je i Noa učio svojim potomcima. Abrahamovi potomci su se miješali s neznabošcima i otpadali od Boga i prestajali držati Božji Zakon i zaboravljali ga. Stoga je Bog odlučio ponoviti ga i napisati na kamenim pločama te dao detaljnije upute koji su objašnjavali deset zapovijedi.
“Stoga je Gospod, kad ih je izveo iz Egipta, sišao na Sinaj, obavijen slavom i okružen anđelima, kako bi u zapanjujućem veličanstvu izgovorio svoj Zakon da ga čuje sav narod.
On čak ni tada nije svoje uredbe povjerio pamćenju naroda koji je bio sklon zaboravljanju njegovih zahtjeva, već ih je napisao na kamene ploče. On je od Izraela želio ukloniti svaku mogućnost miješanja neznabožačkih tradicija s njegovim svetim uredbama ili zamjene njegovih zahtjeva s ljudskim zakonima ili običajima. On im nije samo dao Deset zapovijedi. Pokazalo se da je narod jednostavno zavesti te nije htio ostaviti otvorena nijedna vrata kušnje. Mojsiju je naređeno da zapiše, kao što mu Bog bude zapovijedao, zakone i kazne s detaljnim uputama o onome što se zahtijeva. Ove uredbe u vezi s dužnostima naroda prema Bogu, jednih prema drugima i tuđincima bile su samo detaljnije, na određeniji način, iznesena načela Deset zapovijedi, tako da nitko ne pogriješi. Njihova je namjera bila da čuvaju svetost Deset zapovijedi urezanih na kamenim pločama.
Da je čovjek držao Božji Zakon, onakav kakav je Adam primio nakon svog pada, Noa sačuvao, a Abraham držao, obred obrezanja ne bi bio potreban. Da su Abrahamovi potomci držali Savez, čiji je znak bilo obrezanje, oni nikada ne bi bili navedeni na idolopoklonstvo i ne bi morali robovati u Egiptu. Oni bi u mislima držali Božji Zakon i ne bi ga bilo potrebno objavljivati sa Sinaja ili pisati na kamene ploče. Da je narod držao načela Deset zapovijedi, nepotrebne bi bile dodatne upute što ih je Mojsije primio.
Njegovi potomci su izopačili i žrtveni sustav koji je Adam primio. Praznovjerje, idolopoklonstvo, surovost i razvratnost iskvarili su jednostavnu i smislenu službu koju je Bog odredio. Tijekom dugog odnosa s idolopoklonicima izraelski je narod pomiješao mnoge neznabožačke običaje sa svojim bogoslužjem, stoga im je Gospod na Sinaju dao jasne upute o žrtvenom sustavu. Nakon završetka Šatora sastanka On je s Mojsijem razgovarao iz oblaka slave iznad prijestolja milosti i dao mu potpune uredbe o žrtvenom sustavu i obliku bogoslužja koje treba održavati u Svetištu.
Mojsije je primio obredni zakon i on ga je zapisao u knjigu. Međutim, sam Bog je izgovorio Deset zapovijedi na Sinaju i napisao ih na kamenim pločama koje su se čuvale u Kovčegu.” Patrijarsi i proroci, 32. poglavlje
Ovime vidimo da je Božji Zakon postojao i prije nego što je Bog dao Mojsiju svoje odredbe na gori Sinaj. Na gori Sinaj Bog je tražio od Mojsija da se Njegove uredbe upišu na kamene ploče da se ne zaborave, ali uvijek je Njegova namjera bila da su one zapisane u ljudskim umovima ili srcima.
“Postoje mnogi koji pokušavaju stopiti ova dva sustava koristeći retke koji se odnose na obredni zakon da dokažu kako je moralni Zakon ukinut, ali to je krivo tumačenje Svetoga pisma. Obredni zakon se sastojao od simbola koji su upućivali na Krista, njegovu žrtvu i svećenstvo. Ovaj su obredni zakon, sa svim žrtvama i uredbama, Izraelci trebali držati sve dok se pred-slika nije ostvarila u slici, u smrti Isusa Krista, Janjetu Božjem koje je na se uzelo grijehe svijeta. Tada su trebale prestati sve obredne žrtve. Ovaj je zakon Krist “prikovao na križ” (Kol 2,14). Ali Psalmist kaže o Deset zapovijedi: “Dovijeka, o Jahve, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa.” (Ps 119,89) Sam Krist je rekao: ‘Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke!… Jer, zaista, kažem vam,” naglašavajući što je više moguće, “dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” (Mt 5,17.18) On ovdje ne uči samo što su bili zahtjevi Božjeg Zakona, već i da ti isti zahtjevi vrijede sve dok postoji nebo i zemlja. Božji je zakon nepromjenjiv kao i njegovo prijestolje. Njegovi će propisi biti obvezni za čovječanstvo u svim vremenima.” Patrijarski i proroci, 32. poglavlje
Pavao kada spominje izraz “Zakon” u svojim spisima ne govori uvijek o deset zapovijedi, nego nekada govori o obrednom zakonu. Neki ne razlikujući ta dva sustava, dolaze do krivih zaključaka, i ostavljaju Pismo samo sebi kontradiktornim.
“…Oni koji tvrde da je Krist došao ukinuti Božji Zakon govore o izraelskom dobu kao o vremenu tame, a izraelsku religiju prikazuju kao da se sastoji od pukih obreda i običaja. Ali tu je pogreška. Na svakoj stranici svete povijesti, gdje su zapisani Božji postupci prema izabranom narodu, nalaze se sveti tragovi velikog Ja sam. On sinovima ljudskim nikada nije dao jasniji prikaz svoje sile i slave kao kad su samo Njega priznavali kao svog Vladara i kad je svom narodu dao Zakon. To žezlo nije držala ljudska ruka, a veličanstveni nastupi izraelskog nevidljivog Kralja bili su neopisivo veličanstveni i zapanjujući.
U svim ovim otkrivenjima božanske prisutnosti Božja slava se otkrivala kroz Krista. Ne samo za Spasiteljeva dolaska već u svim vjekovima nakon pada i obećanja o otkupljenju, “Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom” (2 Kor 5,19). Krist je bio temelj i središte žrtvenog sustava u razdoblju patrijaraha i u vrijeme Izraelaca. Od pada u grijeh naših prvih roditelja nije bilo izravnog razgovora između Boga i čovjeka. Otac je svijet predao u Kristove ruke da On svojim posredničkim djelovanjem otkupi čovjeka i opravda autoritet i svetost Božjeg Zakona. Kroz Krista se ostvarivala svaka zajednica između Neba i palog čovječanstva. Božji Sin je našim prvim roditeljima dao obećanje o otkupljenju. On se prvi otkrio patrijarsima. Adam, Noa, Abraham, Izak, Jakov i Mojsije razumjeli su evanđelje. Oni su tražili spasenje u čovjekovoj Zamjeni i Jamcu. Ovi sveti, drevni ljudi održavali su zajednicu sa Spasiteljem koji je trebao doći na ovaj svijet u ljudskom tijelu, a neki od njih su razgovarali licem u lice s Kristom i anđelima.” Patrijarski i proroci, 32. poglavlje
Izraelsko doba nije bilo doba tame, nego svjetla. Iako je istina i to da su Izraelci otpadali od Boga, svjetlo evanđelja je bilo objavljeno i čuvano od vjernih ljudi kroz cijelo Izraelsko doba. “A Pismo, predvidjevši da Bog po vjeri opravdava pogane, unaprijed navijesti evanđelje Abrahamu: Blagoslivljat će se tobom svi narodi.” Galaćanima 3:8. Božji vjerni ljudi znali su Evanđelje. Evanđelje je bilo propovijedano i Izraelcima u pustinji: “Jer i nama je naviješteno evanđelje, kao i njima, ali njima riječ poruke ne uskoristi jer se nije združila s vjerom onih koji su je poslušali…. Dakle, budući da preostaje da neki uđu u nj, a oni kojima je evanđelje najprije naviješteno ne uđoše zbog nepokornosti,” Hebrejima 4:2,6. Evanđelje koje je Izraelcima bilo navješteno je ono isto Evanđelje koje smo i mi primili. A to je da primamo spasenje po vjeri u Krista. To spasenje je oproštenje grijeha i pobjeda nad grijehom, i Kristov pravedni karakter. To isto evanđelje u svim aspektima se isto vidjelo i razumijevali u obrednom sustavu i taj je sustav održavao vjeru iskrenih Božjih klanjatelja u vrijeme Izraelaca.
“Krist je dao obredni zakon. Čak i nakon što se više nije morao vršiti, Pavao je Židovima prikazao njegovu istinsku vrijednost i položaj, upućujući na njegovo mjesto u planu otkupljenja i povezanost s Kristovim djelom. I ovaj veliki apostol je ovaj Zakon proglasio slavnim, dostojnim njegova božanskog Tvorca. Svečana je služba u Svetištu bila predslika velikih istina što ih je trebalo otkriti narednim naraštajima. Oblak tamjana koji se uzdizao s izraelskim molitvama predstavljao je njegovu pravednost koja je jedino mogla grješnikovu molitvu učiniti prihvatljivom Bogu. Žrtva koja je krvarila na žrtveniku svjedočila je o Otkupitelju koji će doći, a iz Svetinje nad svetinjama blistao je znak božanske prisutnosti. Tako je u srcima održavana vjera tijekom razdoblja tame i otpada dok nije došlo vrijeme za dolazak obećanog Mesije.
Isus je bio svjetlost svom narodu, svjetlost svijeta, prije no što je došao na svijet u ljudskom obliku. Prva zraka svjetlosti koja je probila tamu u koju je grijeh zavio svijet, došla je od Krista. I od Njega dolazi svaka zraka nebeske svjetlosti koja obasjava stanovnike zemaljske. U planu otkupljenja Krist je Alfa i Omega, početak i svršetak.
Otkad je Spasitelj prolio svoju krv za oprost grijeha i uznio se na Nebo da “posreduje za nas pred licem Božjim” (Heb 368 9,24) svjetlost zrači s križa Golgote i iz Svetinje i Svetinje nad svetinjama u nebeskom Svetištu. Ali veća svjetlost koja je nama dana ne treba nas navesti da preziremo ono što je u prošlim vremenima objavljeno u simbolima o Spasitelju koji dolazi. Kristovo evanđelje baca svjetlost na židovsko uređenje i daje smisao obrednom zakonu. Kako otkrivamo nove istine, a ono što smo znali postaje jasnije, Božji karakter i namjera se pokazuje u njegovim postupcima prema izabranom narodu. Svaka dodatna zraka svjetlosti koju primamo pruža nam jasnije razumijevanje plana spasenja koji je izvršenje božanske volje za spasenje čovjeka. Mi sada vidimo ljepotu i snagu nadahnute riječi i proučavamo njene stranice s dubljim i većim zanimanjem.” Patrijarski i proroci, 32. poglavlje
Sada Sestra White govori o raznim primjerima u vrijeme izraelskog doba koji su predstavljali Boga, jer su imali Kristov karatker. Ti primjeri su Abraham, Josip. Mojsije, da se svjetlost Božjeg karaktera proširi nadaleko. Komentirajući heroje vrjere Sestra White kaže:
“Bog je pozvao Izraela, uzvisio ga i blagoslovio, ne da oni poslušnošću Zakonu prime naklonost i postanu isključivi primatelji njegovih zapovijedi, već da se kroz njih On otkrije svim stanovnicima zemaljskim. Da bi ostvario ovu namjeru, On im je zapovjedio da ostanu odvojeni od idolopokloničkih naroda oko njih…
Ne žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući”, to jest u svijetu. I On dodaje: “Vaše vidjelo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.” (Mt 5,14-16) Upravo je to ono što su Henok, Abraham, Josip i Mojsije činili. Bog je namjeravao i da Izrael, njegov narod, to čini…” Patrijarski i proroci, 32. poglavlje
Koja je razlika između dva Saveza? I kada je koji sklopljen?
“Kao što Biblija opisuje dva zakona, jedan vječni i nepromjenjiv, a drugi privremen i prolazan, tako postoje i dva saveza. Savez milosti je prvo sklopljen s čovjekom u Edenu kada je nakon pada u grijeh primio božansko obećanje da će ženino sjeme satirati zmijinu glavu. Ovaj Savez je svim ljudima nudio oprost i pomoć milosti Božje da u budućnosti budu poslušni vjerom u Krista. On im je također obećavao vječni život uz uvjet vjernosti Božjem Zakonu. Tako su patrijarsi primili nadu u spasenje.” Patrijarski i proroci, 32. poglavlje
Savez milosti po kojem se spašavamo je vječni Savez koji je stupio na snagu od Adamovog pada u grijeh, a potvrđen je Kristovom krvlju. Savez milosti je savez vječni: “A Bog mira, koji po krvi vječnoga Saveza od mrtvih izvede velikoga Pastira ovaca, Gospodina našega Isusa,” Hebrejima 13:20.
“Isti Savez je obnovljen s Abrahamom u obećanju: “Svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.” (Post 22,18) Ovo obećanje je upućivalo na Krista. Tako ga je razumio Abraham (vidi Gal 3,8.16), i vjerovao da će Krist oprostiti grijehe. Ovo je bila vjera koja mu je uračunata kao pravednost. Ovaj zavjet s Abrahamom je podupirao autoritet Božjeg Zakona. Gospod se ukazao Abrahamu i rekao: “Ja sam El Šadaj — Bog Svesilni, mojim hodi putem i neporočan budi.” (Post 17,1) Božje svjedočanstvo o njegovom vjernom sluzi bilo je: “Abraham je slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima, mojim zakonima i odredbama!” (Post 25,6) I Bog mu je rekao: “Savez svoj sklapam između sebe i tebe – Savez svoj za vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe.” (Post 17,7)
Premda je ovaj Savez sklopljen s Adamom i obnovljen s Abrahamom, on nije mogao biti potvrđenim sve do Kristove smrti.
On je postojao na temelju Božjeg obećanja od prvog nagovještaja otkupljenja, a prihvaćan je vjerom. Ipak, kad ga je Krist potvrdio, nazvan je novim Savezom. Božji Zakon je bio temelj Saveza koji je jednostavno bio dogovor za vraćanje ljudi u sklad s božanskom voljom, stavljajući ih u položaj u kojem mogu slušati Božji Zakon.
Prvi sporazum, koji Sveto pismo naziva stari Savez, sklopljen je između Boga i Izraela na Sinaju, a potvrđen je krvlju žrtava. Abrahamov savez je potvrđen Kristovom krvlju i naziva se drugi ili novi Savez, jer je krv kojom je zapečaćen prolivena nakon krvi prvog Saveza. a da je novi Savez vrijedio u Abrahamovo vrijeme, očituje se u činjenici da je potvrđen i obećanjem i Božjom zakletvom, “dvjema nepromjenjivim stvarima u kojima Bog ne može prevariti” (Heb 6,18).” Patrijarski i proroci, 32. poglavlje
Novi Savez je kronološki stariji od Starog Saveza. On je sklopljen s Adamom, ali je potvrđen Kristovom krvlju. A Stari Savez je sklopljen na Sinaju i potvrđen je krvlju žrtve kod Sinaja. Zašto je onda Stari Savez nazvan prvim, iako je Novi Savez stariji? To je zato što je Stari Savez zapečaćen krvlju žrtve prije Novog. Novi je zapečaćen tek Kristovom Krvlju. Novi Savez je vječan, jer ima Božje sigurno obećanje, dok je Stari Savez prolazan jer ima ljudsko obećanje, koje nijedan čovjek nikada nije bio kadar izvršiti. Dali je Stari Savez bio potreban?
“Ali ako je Abrahamov Savez sadržavao obećanje o otkupljenju, zašto je na Sinaju sklopljen drugi Savez? Narod je u ropstvu u velikoj mjeri zaboravio Boga i načela Abrahamova Saveza. Bog mu je izbavljenjem iz Egipta pokušao otkriti svoju silu i milost kako bi ga naveo da ga ljubi i vjeruje mu. On ga je preveo preko Crvenog mora, gdje je, zbog Egipćana koji su ga progonili, bijeg izgledao nemoguć, da bi razumio svoju bespomoćnost i potrebu za božanskom pomoći, a onda mu je donio izbavljenje. Tako su Izraelci bili ispunjeni ljubavlju i zahvalnošću prema Bogu i povjerenjem da će im njegova sila pomagati. On ih je vezao za sebe kao njihov Izbavitelj iz tjelesnog ropstva.
Ali u njihove umove je trebalo usaditi jednu veću istinu. Živeći usred idolopoklonstva i pokvarenosti oni nisu imali istinsku predodožbu o Božjoj svetosti, o veličini grijeha u vlastitim srcima, njihovoj potpunoj nesposobnosti da sami poslušaju Božji Zakon i potrebi za Spasiteljem. Oni su sve ovo tek trebali naučiti.
Bog ih je doveo do Sinaja, pokazao im svoju slavu, dao im svoj Zakon s obećanjem o velikim blagoslovima uz uvjet poslušnosti: “Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez,… vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, svet narod.” (Izl 19,5.6)
Narod nije shvatio grješnost svojih srca, da je bez Krista nemoguće držati Božji Zakon te su oni spremno sklopili Savez s Bogom. Uvjereni da sami mogu postići pravednost, oni su izjavili: “Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo.” (Izl 24,7) Oni su bili svjedoci objavljivanja Zakona u zapanjujućem veličanstvu, da su drhtali od straha u podnožju gore, a ipak samo nekoliko tjedana kasnije oni su raskinuli Savez s Bogom i klanjali se livenim kipovima. Nisu se mogli nadati primanju Božje naklonosti kroz Savez koji su prekršili, i sada uviđajući svoju grješnost i potrebu za oprostom, oni su osjetili potrebu za Spasiteljem koji se otkrio u Abrahamovom Savezu i kojeg je žrtveni sustav nagovještavao. Oni su se sada vjerom i ljubavlju bili vezali s Bogom kao svojim Izbaviteljem iz ropstva grijeha. Sada su bili spremni cijeniti blagoslove novog Saveza.” Patrijarski i proroci, 32. poglavlje
Blagoslovi Novog Saveza kojeg su Izraelci bili spremni cijeniti na Sinaju bili su blagoslovi oprosti grijeha, i obnove srca prema Kristovu obličju, snagom Kristova Duha.
“Uvjeti starog Saveza su bili: poslušaj i živi: “Tko ih vrši, u njima će naći život.” (Ez 20,11; Lev 18,5) Ali, “Proklet bio koji ne bude držao riječi ovoga Zakona i vršio ih.” (Pnz 27,26) Novi Savez je bio utemeljen na “boljim obećanjima”, na obećanju o oprostu grijeha i milosti Božjoj koja obnavlja srce i dovodi ga u sklad s načelima Božjeg Zakona. “Nego, ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Jahvina: Zakon ču svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce… jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih više neću spominjati.” (Jer 31,33.34)
Isti Zakon koji je bio napisan na kamenim pločama Sveti Duh je napisao na pločama srca. Umjesto da pokušavamo postići svoju vlastitu pravednost, mi prihvaćamo Kristovu pravednost. Njegova krv čisti naše grijehe. Njegova se poslušnost pripisuje nama. Tada će srce obnovljeno Svetim Duhom donijeti plodove Duha. Mi ćemo Kristovom milošću živjeti životom poslušnosti Božjem Zakonu koji je napisan na našim srcima. Budući da imamo Kristov Duh, mi ćemo hodati kao što je On hodio. On je preko proroka o sebi rekao: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Ps 40,8) Dok je živio među ljudima, On je rekao: “On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.” (Iv 8,29)
Apostol Pavao jasno pokazuje odnos između vjere i Zakona u novom Savezu. On kaže: “Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu.” “Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo.” “Doista, ono što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela bio nemoćan”, on nije mogao opravdati čovjeka jer čovjek zbog svoje grešne naravi nije mogao držati Zakon, “ostvario je Bog: poslao je, radi grijeha, svoga vlastitog Sina u obličju grešnog tijela i osudio grijeh u tijelu, da bi se u nama, koji ne živimo po tijelu, nego po Duhu, ispunio pravedni zahtjev Zakona.” (Rim 5,1; 3,31; 8,3.4)” Patrijarski i proroci, 32. poglavlje
Ljudi u doba Izraela primali su spasenje vjerom u Krista jednako kao i mi danas.
“Božje djelo je u svima isto, premda postoje različiti stupnjevi razvitka i različiti prikazi njegove sile da bi udovoljio potrebama ljudi u različitim vremenima. Počevši s prvim obećanjem evanđelja, od doba patrijaraha do izraelskog razdoblja, čak i do današnjih dana, u planu otkupljenja se postupno otkriva Božja namjera. Spasitelj, slikovito prikazan obredima i propisima židovskog zakona, isti je onaj koji se otkrio u Evanđeljima. Oblaci koji su obavijali njegov božanski lik su nestali, i Isus se, Otkupitelj svijeta, otkrio. On koji je objavio Zakon sa Sinaja i Mojsiju dao uredbe obrednog zakona isti je onaj Isus koji je izgovorio propovijed na Gori. Velika načela Božje ljubavi, koja On iznosi kao temelj Zakona i Proroka, samo su neprestano ponavljanje onoga što je On preko Mojsija rekao izraelskom narodu: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom.” (Pnz 6,4.5) “Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe.” (Lev 19,18) U oba razdoblja učitelj je isti. Božji su zahtjevi isti. Načela njegove vladavine su ista. Jer sve proizlazi iz Njega, “u koga nema ni promjene, ni zasjenjenja zbog mijene” Jak 1,17).” Patrijarski i proroci, 32. poglavlje
U sva vremena, spasenje je bilo jednako – a to je Krist. Kao što su i židovi bili otpali od vjere, tako i mi danas možemo otpasti od vjere, iako živimo nakon potvrde Drugog Saveza. Kao što su se židovi uzdali u vlastitu snagu držanja Zakona, tako i mi možemo otpasti od milosti uzdajući se u sebe. Ali kao što su se mnogi vjerni ljudi prije prvog Kristovog dolaska opravdavali vjerom, na isti način se i mi opravdamo vjerom u obećanje Kristovim pravednim životom. “Ako li ste vi Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo i baštinici po obećanju.” Galaćanima 3:29
