FUNDAMENTALNI PRINCIPI [1]

Kao što je drugdje već bilo navedeno, Adventisti Sedmog Dana nemaju kredo osim Biblije; ali se drže određenih dobro definiranih točaka vjere, za koje se osjećaju spremnima da daju razlog “svakomu koji traži obrazloženje”. Sljedeće teze se mogu uzeti kao sažetak glavnih obilježja njihove vjere, nad kojima, koliko znamo, stoji jednoglasnost cijeloga tijela. Oni vjeruju, —

1. LIČNOST BOGA

1Da postoji jedan Bog, osobno, duhovno biće, stvoritelj svih stvari, svemoguć, sveznajuć, i vječan; beskonačan u mudrosti, svetosti, pravednosti, dobroti, istini i milosti; nepromjenjiv, i svugdje prisutan po svojem predstavniku, Svetome Duhu. Ps. 139:7.

2. LIČNOST ISUSA KRISTA

2Da postoji jedan Gospodin Isus Krist, Sin Vječnog Oca, Onaj po kojemu je On  stvorio sve stvari, i po kojemu one postoje; da je On uzeo na sebe prirodu potomstva Abrahamova za otkupljenje naše pale rase; da je On prebivao među ljudima pun milosti i istine, živio nama za primjer, umro kao naša žrtva, uskrsnuo radi našeg opravdanja, uznesen u visine da bude naš posrednik u svetištu na Nebu, gdje kroz zasluge Svoje prolivene krvi osigurava pomirenje i oproštaj grijeha svima onima koji mu pokajnički dolaze; i da kao završni dio svoga djela kao svećenika, prije nego što preuzme svoje prijestolje kao kralj, učiniti će veliko pomirenje za grijehe svih takvih, i njihovi grijesi će tada biti izbrisani (Djela 3:19) i uklonjeni iz svetišta, kao što je pokazano u službi Levitskog svećenstva, koja je nagovještavala i oslikavala službu našega Gospodina na Nebu. Vidi Lev. 16; Heb 8:4,5; 9:6,7; itd.[2]

3. SVETO PISMO

3Da je Sveto Pismo Staroga i Novoga Zavjeta dâto nadahnućem Božjim, sadrži potpuno otkrivenje Njegove volje čovjeku, i ono je jedino nepogrešivo pravilo vjere i prakse.

4. KRŠTENJE

4Da je krštenje obred Kršćanske crkve, koje slijedi nakon vjere i pokajanja, – obred po kojemu proslavljamo uspomenu na Kristovo uskrsnuće, pa ovim činom prikazujemo svoju vjeru u Njegov pokop i uskrsnuće, i kroz to, uskrsnuće svih svetih u posljednji dan; i da nijedan drugi način ne predstavlja prikladno ove činjenice osim onoga koje Pismo propisuje, naime, uronjavanjem. Rim. 6:3-5; Kol. 2:12

5. NANOVO ROĐENJE

5Da novorođenje sadrži potpunu promjenu potrebnu da budemo učinjeni prikladnim za kraljevstvo Božje, i sastoji se od dva dijela: prvi, moralna promjena, izvršena obraćenjem i kršćanskim životom (Ivan 3:3,5); drugo, fizička promjena prilikom drugog Kristovog dolaska, čime, ako mrtvi, ustat ćemo neraspadljivi, i ako živi, promijenjeni u besmrtnost u trenutku, u treptaju oka. Luka 20:36, 1 Kor. 15.51,52.

6. SVRHA PROROŠTVA

6Da je proroštvo dio Božjeg otkrivenja čovjeku; da je uključeno u ono Pismo koje je korisno za poučavanje, (2 Tim. 3:16); da je osmišljeno za nas i za našu djecu. (Pnz. 29:29); da je ono daleko od toga da je obavijeno u neprobojnu misteriju, i da je to ono što posebno sačinjava riječ Božju koja je svjetiljka našoj nozi i svjetlo našoj stazi, (Ps. 199:105, 2 Pet 2:19); da je blagoslov izgovoren nad onima koji to proučavaju, (Otk. 1:1-3); i zbog toga ono se mora razumjeti od strane naroda Božjega dovoljno da mu pokazuje njegov položaj u povijesti svijeta, i posebne dužnosti koje se zahtijevaju od njih.

7. PROROČKI LANCI

7Da povijest svijeta od naznačenih datuma u prošlosti, od dizanja i padanja carstava i kronološkog slijeda događaja pa do uspostavljanja Božjeg vječnog kraljevstva, su naznačeni u brojnim proročkim lancima; i da ta proročanstva su sada sva ispunjena osim završnih scena.

8. MILENIJ NA NEBU

8Da je doktrina obraćenja svijeta i privremeni milenij bajka ovih posljednjih dana, predviđena da bi uspavala ljude u stanje tjelesne sigurnosti, i učinila ih nespremnim za veliki dan Gospodnji koji dolazi kao lopov u noć (1 Sol. 5:3); da će drugi Kristov dolazak prethoditi, a ne uslijediti nakon milenija; jer dok se Gospodin ne pojavi, papska će sila, sa svim svojim grozotama, nastaviti (2 Sol. 2:8), pšenica i kukolj će rasti zajedno (Mat. 13:29,30,39), i zli ljudi i varalice napredovat će iz zla u gore, kao što riječ Božja objavljuje. 2. Tim 3:1,13.

9. 1844

9Da pogreška Adventista u 1844 se tiče prirode događaja koji se tada dogodio, a ne vremena dešavanja; da ni jedan proročki period nije dat koji će dokučiti drugi dolazak, već da je najdulji od dvije tisuće tristo dana iz Dan. 8:14, završen 1844, i doveo nas do događaja zvanog čišćenje svetišta.[3]

10. NEBESKO SVETIŠTE

10Da je svetište novog saveza šator Božji na Nebu, o kojem Pavao govori u Hebrejima 8, pa nadalje, od kojeg je naš Gospodin, kao veliki svećenik, službenik; da je to svetište antitip Mojsijevog šatora, i da je svećenička služba našeg Gospodina povezana s njime, u tome što je ono antitip službe Židovskih svećenika od prijašnje raspodjele. (Heb. 8:1-5, itd.); da će to Svetište, a ne Zemlja, biti očišćeno na kraju dvije tisuće i tristo dana, što je naznačeno kao čišćenje u ovom slučaju, kao i u tipu, jednostavnim ulaskom velikog svećenika u Svetinju nad Svetinjama, da završi službu povezanu s tim, čineći pomirenje i uklanjajući iz svetišta grijehe koji su mu bili preneseni putem službe u prvom odjeljenju, (Lev 16, Heb. 9:22, 23); i da taj rad, u antitipu, koji započinje 1844., sačinjava pravo čišćenje grijeha vjernika (Djela 3:19), zauzima kratak, ali neodređen period, na čijem kraju je završen rad milosrđa za svijet i tada će uslijediti drugi Kristov dolazak.

11. BOŽJI ZAKON

11Da su Božji moralni zahtjevi isti prema svim ljudima u svim vremenima; da su oni sažeto sadržani u zapovijedima koje je Jahve izgovorio sa Sinaja, uklesani na kamene ploče i pohranjeni u kovčeg, koji je posljedično nazvan “kovčeg saveza”, ili zavjet. (Brojevi. 10:33, Heb. 9:4), itd.; da je ovaj zakon nepromjenjiv i vječan, kao prijepis ploča pohranjenih u kovčegu u istinskom svetištu na visini, koji je iz istog razloga i nazvan kovčeg Božjeg zavjeta; rečeno nam je da je zvukom sedme trube “otvoren hram Božji na Nebu, i tamo se vidio kovčeg njegovog zavjeta”. Otkrivenje 11:19.

12. SUBOTA

12Da četvrta zapovijed ovog zakona zahtijeva da posvetimo sedmi dan svakog tjedna, koji se uobičajeno naziva subotom, suzdržavanjem od vlastitog rada, i obavljanjem svetih i vjerskih dužnosti; da je ovo jedina tjedna subota poznata Bibliji, kao dan koji je bio odvojen prije nego što je raj izgubljen, (Post. 2: 2, 3), i koji će se slaviti u obnovljenom raju, (Iza. 66:22, 23); da činjenice na kojima je institucija subote utemeljena su vezane za sedmi dan, dok one nisu istinite ni za jedan drugi dan; i da su pojmovi, židovski Šabat, kao što je primjenjeno na sedmi dan i kršćanski Šabat,kao što je primjenjeno na prvi dan tjedna, nazivi ljudskog izuma, zapravo ne biblijski i lažni u značenju.

13. ČOVJEK GRIJEHA

13Da je čovjek grijeha, papstvo, promijenio vremena i zakone (Božji zakon, Dan 7:25), i zaveo gotovo cijelo kršćanstvo u pogledu četvrte zapovijedi, mi nalazimo proročanstvo o reformi u tom pogledu koja će biti dovedena među vjernike neposredno prije dolaska Krista. Iza. 56:1,2, 1 Pet. 1:5, Otk 14:12, itd.

14. POSVEĆENJE

14Da Kristovi sljedbenici trebaju biti osobit narod, koji ne slijede običaje, niti se prilagođavaju putovima svijeta; ne vole njegove užitke niti toleriraju njegove gluposti; jer apostol kaže da “tko god dakle poželi biti prijatelj svijetu” u tom smislu, “neprijateljem Božjim postaje” (Jak 4,4); i Krist kaže da ne možemo imati dva gospodara, ili istodobno služiti Bogu i mamonu. Mat. 6: 24.

15. REFORMA ODIJEVANJA

15Da Pisma inzistiraju na jednostavnosti i skromnosti odjeće kao istaknutog znaka učeništva u onima koji tvrde da su sljedbenici Onoga koji je bio “krotak i ponizan u srcu”; da nošenje zlata, biserja i skupih odijela, ili bilo što što je dizajnirano samo da ukrašava osobu i potiče ponos tjelesnog srca, treba odbaciti, prema spisima kao što su 1 Tim.2: 9,10; 1. Petrova 3:3,4.

16. DESETAK I PRINOSI

16Da sredstva za potporu evanđeoskoga rada među ljudima bi trebala biti priložena iz ljubavi prema Bogu i ljubavi prema dušama, a ne sakupljena iz crkvenih lutrija, ili iz prigoda osmišljenih da pridonose zabavnim i apetitom vođenim sklonostima grešnika, poput sajmova, festivala… i ludih druženja itd., što je sramota Kristovoj crkvi; da udio nečijeg dohotka u prijašnjim dispenzacijama ne može biti ništa manji pod evanđeljem; da je isti koliko i Abrahamov (čija smo djeca, ako smo Kristovi, Gal 3,29) kada je dao Melkisedeku (tip Krista) kada mu je dao desetinu od svega (Heb 7: 1-4); desetina je Gospodinova (Lev 27:30); i taj deseti dio prihoda također treba nadopuniti darovima od onih koji su sposobni poduprijeti evanđelje. 2 kor. 9: 6; Mal. 3: 8, 10.

17. OBRAĆENJE

17Da je tjelesno srce u neprijateljstvu prema Bogu i njegovu zakonu, to neprijateljstvo može biti podčinjeno samo korjenitom promjenom sklonosti, zamjenom nečasnih za sveta načela; da ova preobrazba praćena pokajanjem i vjerom, je poseban posao Duha Svetoga i sačinjava obnovu ili obraćenje.

18. OVISNOST O KRISTU

18Da su svi prekršili Božji zakon i ne mogu sami sebe učiniti poslušnima Njegovim pravednim zahtjevima, mi smo ovisni o Kristu, prvo, za opravdanje od naših prošlih prijestupa, i drugo, za milost pomoću koje ćemo izraziti poslušnost njegovom svetom zakonu u vremenu koje dolazi.

19. DAROVI DUHA SVETOGA I NJEGOVO DJELOVANJE

19Da Duh je Božji obećan očitovati se u crkvi kroz određene darove, nabrojane posebno u 1. Kor. 12 i Ef. 4; da ti darovi nisu tu da istisnu ili zauzmu mjesto Biblije, koja je dovoljna da nas učini mudrim za spasenje, tako ni Biblija ne može preuzeti mjesto Duha Svetoga; da je u određivanju različitih kanala njegovog djelovanja, taj Duh jednostavno odredio vlastito postojanje i prisutnost s Božjim narodom do kraja vremena, da dovede do razumijevanja te riječi koje je nadahnuo, da uvjeri o grijehu, i čini preobrazbu u srcu i životu; i da oni koji uskraćuju Duhu svoje mjesto i djelovanje, jasno negiraju onaj dio Biblije koji joj dodjeljuje taj posao i položaj.

20. TROANĐEOSKA VIJEST

20Da Bog, u skladu s njegovim ujednačenim postupanjem sa rasom, šalje proglas približavanja drugog Kristovog dolaska; da je taj rad simboliziran trima vijestima iz Otkrivenja 14, od kojih posljednja donosi pogled na djelo reforme Božjeg zakona, da njegov narod može steći potpunu spremnost za taj događaj.

21. ISTRAŽNI SUD

21Da vrijeme čišćenja svetišta (pogledaj propoziciju 10.), koje je sinkronizirano sa vremenom objavljivanja treće vijesti (Otk. 14:9,10), je vrijeme istražnog suda, prvo u odnosu na mrtve, i drugo nakon proteka milosti u odnosu na žive, kako bi odredili tko od mnoštva koji sada spavaju u prahu zemaljskom su dostojni imati udio u prvom uskrsnuću, i tko od živog mnoštva je dostojan prijenosa, – koji se mora utvrditi prije pojave Gospodina.

22. GROB I SMRT

22Da grob, kuda svi naginjemo, izražen hebrejskom riječi šeol, i grčkom riječi had, je mjesto ili stanje u kojem nema rada, umovanja, mudrosti ni znanja. Propovjednik 9:10

23. STANJE MRTVIH

23Da stanje na kojem smo svedeni smrću je stanje tišine, neaktivnosti i potpune besvijesti. Psalam 146:4; Propovjednik 9:5, 6; Daniel 12:2.

24. USKRSNUĆE

24Da će se iz ove tamnice groba čovječanstvu donijeti tjelesno uskrsnuće; pravednici imajući udio u prvom uskrsnuću, koje se odvija tijekom drugog Kristovog dolaska, a zli u drugom uskrsnuću, koje će biti tisuću godina poslije. Otk. 20: 4-6.

25. PREOBRAŽENJE

25Da će se na posljednju trubu živi pravednici promijeniti u trenutku, u treptaj oka, a uskrsli pravednici će biti uzeti u susret Gospodinu u zrak, tako da zauvijek budu s Gospodinom. 1 Sol. 4:16,17; 1 Kor. 15:51,52.

26. MILENIJ NAKON DRUGOG KRISTOVOG DOLASKA

26Da su te besmrtne osobe uzete u Nebo, u Novi Jeruzalem, Očevu kuću u kojoj ima mnogo stanova, (Ivan 14,1-3), gdje vladaju s Kristom tisuću godina, sudeći svijet i pale anđele, to jest, odmjeravaju kaznu koja će se izvršiti na njima na kraju tisuću godina; (Otkrivenje 20: 4; 1 Kor. 6: 2,3); da se u to vrijeme zemlja nalaziti u opustošenom i kaotičnom stanju, (Jer. 4: 20-27), opisano, kao u početku s grčkom riječi Abussos (ἄβυσσος), “bezdan” (Septuaginta Gen 1: 2); i da je ondje sotona vezan tijekom tisuću godina, (Otkrivenje 20:1,2) i ondje u konačnici uništen, (Otk 20,10; Mal. 4:1); prikaz ruševine koju je napravio u svemiru, prikladno je učinjena, za neko vrijeme, njegovom turobnom tamnicom, a zatim mjestom njegovog konačnog pogubljenja.

27. ARMAGEDON

27Da će se na kraju tisuću godina Gospodin spustiti sa svojim narodom i Novim Jeruzalemom, (Otk 21:2), zli mrtvi će ustati i doći na površinu još neobnovljene zemlje i okupiti se oko grada, tabora svetih, (Otk 20:9), i vatra će se spustiti od Boga s neba i progutati ih. Oni su tada spaljeni, korijen i grana, (Mal. 4:1), postaju kao da ih nikada nije bilo. (Obad. 15,16). U ovom vječnom uništenju od prisutnosti Gospodinove, (2 Sol. 1:9), zlikovci se susreću s “vječnom kaznom” koja im je prijetila, (Mat. 25:46), to je vječna smrt (Rim 6:23; Otk. 20:14,15). To je propast bezbožnih ljudi, vatra koja ih je progutala je vatra za koju su se “nebesa i zemlja sada,… čuva”, koja će čak rastaliti elemente svojim intenzitetom i očistiti zemlju od najdubljih mrlja prokletstva grijeha. 2 Pet. 3: 7-12.

28. NOVA ZEMLJA

28Da će nova nebesa i nova zemlja poniknuti Božjom snagom od pepela stare, i da će ta obnovljena Zemlja, s Novim Jeruzalemom kao metropolom i prijestolnicom, biti vječna baština svetaca, mjesto gdje će pravednici zauvijek živjeti , 2 Pet. 3:13; P.s. 37:11, 29; Mat. 5: 5.

NAPOMENE

[1]

[2]

Neke nepromišljene osobe nas optužuju da odbijamo Kristovo pomirenje u cijelosti, jer se ne slažemo s gledištem da je pomirenje učinjeno na križu, kao što se općenito vjeruje. Ali nije opravdano da tako što činimo; mi uzmemo u obzir samo vrijeme kada će se pomirenje izvršiti. Osporavamo gledište da je pomirenje učinjeno na križu, jer je potpuno suprotno tipu, koji je postavio pomirenje na kraju službe godišnjeg svetišta, a ne na početku (vidi posljednje referirane biblijske tekstove) što neizbježno dovodi do jedne od dvije velike zablude.

 

Dakle, Krist je na križu nosio grijehe cijelog svijeta. Ivan je rekao: “Evo Jaganjca Božjega koji oduzima [u margini – nosi] grijeh svijeta!” Ivan 1:29. Petar nam govori kada je nosio grijehe svijeta: “koji u tijelu svojemu grijehe naše sȃm ponese na drvo.” 1. Petrova 2:24. Pavao kaže da je “umro za sve” 2 Kor. 5:14, 15. Ono što je Krist učinio na križu, dakle, učinjeno je nepristrano i bezuvjetno za cijeli svijet; i ako je to bilo pomirenje, onda su grijesi za cijeli svijet pomireni, i svi će biti spašeni. Ovo je univerzalizam u punom smislu.

 

Ali svi ljudi neće biti spašeni; stoga grijesi svih nisu pomireni na križu; i ako Kristovo djelo na križu jeste bilo pomirenje, onda je to pomirenje bilo samo djelomično, a ne za sve, kao što gore citirano Pismo tvrdi, a on je pomirio samo nekolicinu omiljenih izabranih za spasenje, a zaobišao je sve druge koji su bili predodređeni za uništenje. Time bi se uspostavila doktrina predodređenja i predestinacije u najvećem obliku – zabluda jednako ne biblijska i prikladna za osudu kao i prva.

 

Mi izbjegavamo obje ove zablude, i nalazimo se u harmoniji s Mojsijevim tipom, i sa svim izjavama Pisma, kada prihvatimo stajalište da ono što je Krist učinio na križu je pružio božansku žrtvu za svijet, dostatnu spasiti sve i ponuditi svima koji će ju prihvatiti, da bi tada On, kroz zasluge svoje žrtve, posredovao kod Oca dok se vrijeme ne završi, osigurajući oproštenje grijeha svima onima koji ga traže; i da će kao posljednja služba njegova svećeništva biti brisanje grijeha svih koji su se pokajali i preobratili (Djela 3:19), a pomirenje se neće dovršiti dok se ne izvrši ovo brisanja grijeha.

 

Tako Krist pomiruje, ne grijehe cijeloga svijeta, kako bi svi bili spašeni, niti samo nekolicinu izabranih, izabrani još od sve vječnosti da budu spašeni, već pomiruje one koji su kao slobodna moralna stvorenja dragovoljno tražila od njega oproštenje grijeha i život vječni. I svi za koje se pomirenje izvrši biti će zauvijek spašeni u njegovu kraljevstvu. Ovo gledište ni na koji način se ne odvaja od zasluga Kristove žrtve, niti od vrijednosti i slave njegovog djela pomirenja za ljude. Stojeći na toj liniji, mi nismo odvedeni u univerzalizam sa jedne strane, niti u predodređenje i predistanciju s druge strane.

 

[3] 

Adventisti iz 1844. očekivali su kraj svijeta u toj godini, jer su držali određena proročanstva koja bi se te godine ispunila, za koje su vjerovali da se tiču dolaska Gospodina. Glavno proročanstvo među njima bilo je proročanstvo iz Daniela 8:13,14, koji kaže da na kraju proročkog razdoblja od 2300 dana (godina) Svetište će biti očišćeno. Oni su vjerovali da je Zemlja svetište koje se treba očistiti i da je njezino čišćenje čišćenje ognjem, što bi pratilo pojavljivanje Gospodina s neba. Iz tih premisa, slijedio je neizbježan zaključak da kada se 2800 godina završi, 1844-te bi došao Gospodin.

 

Ali dan je prošao, a Spasitelj se nije pojavio. Raspeti između nade i straha, nakon što su iscrpili svaki uvjerljivi razlog za moguće netočnosti računanja i varijacija vremena, postalo je očito da je došlo do velike pogreške i da greška mora ležati na jednoj ili obje točke: bilo, prva, da razdoblje od 2300 dana nije završilo u to vrijeme, a oni su pogriješili pretpostavljajući da će ono završiti u toj godini; ili, drugo, da to čišćenje svetišta nije spaljivanje zemlje u drugom Kristovom dolasku, pa su stoga pogrešno očekivali takav događaj u to vrijeme. Iako postoji mogućnost da su napravili pogrešku na obje ove točke, bilo je sigurno da su napravili pogrešku na jednoj od njih; što je dovoljno da objasni činjenicu da se Gospodin nije pojavio.

 

Pokret koji je pokrenuo zanimanje tisuće i tisuće, i ushitao njihova srca s oduševljavajućom nadom, nije trebalo napustiti, posebice od strane njezinih konzervativnijih i iskrenih sljedbenika, bez ozbiljnog razmišljanja i rasuđivanja. Stoga se cijela lepeza pokazatelja pažljivo preispitala. Uskoro je postalo očito da su dvije metode usvojene koje bi uzele u obzir činjenicu da Gospodin nije došao kada je bio očekivan i da objasni posljedično razočaranje.

Jedna strana brzopleto je zaključila da su pogriješili u računanju vremena i da proročka razdoblja nisu istekla. Naravno, to znači napustiti cijeli prethodni pokret, sa svim pratećim manifestacijama božanske moći; jer ako je vrijeme bilo pogrešno, sve je bilo pogrešno.

 

Druga strana, impresionirana činjenicom da je Bog dao previše dokaza o Njegovoj povezanosti s pokretom da bi ga samo tako napustili, pažljivo su pregledali dokaze na svakom mjestu. Rezultat toga bio je još jasnije uvjerenje snage i sklada argumenta o kronologiji. Oni nisu vidjeli nikakav prostor da promijene svoja stajališta o računanju vremena, ali su se još više uvjerili da je 2300 dana pravilno primijenjeno i da ono završava u 1844. godine. Tako su se uvjerili da je pogreška bila u njihovom prethodnom pogledu na Svetišta i njegovo čišćenje i da su pogriješili pretpostavljajući da će zemlja biti spaljena krajem 2300 dana, jer je proročanstvo reklo da će tada “svetište biti očišćeno”.

 

To nas navodi na razliku između Adventista Sedmog Dana i onih koji se zovu Adventisti Prvoga Dana, u pogledu kronologije. Ovi drugi, vjeruju da su proročka razdoblja dana da dokažu vrijeme Kristovog dolaska i da periodi još nisu završili, te se drže jednog od dva zaključka: ili da je sve ono što se u Bibliji navodi o tim razdobljima otkrivenja još uvijek neotkriveno, ili drugo vjeruju da će datum Kristova dolaska biti poznat.

 

Prvi zaključak, kao dosljedni vjernici u Bibliju, ne možemo usvojiti, tako ni njihovo neprestano nastojanje da prilagode proročka razdoblja, i učvrste ih u neko novo vrijeme kada bi Krist trebao doći. Iz toga je uslijedio, u ovim kasnijim godinama, svakojake fantastične vremenske postavke koje su zgrozile svijet, i još gore od toga, donijela je stigmu prijekora na sva izučavanja proročanstava. S druge strane, Adventisti Sedmog Dana nisu postavili vrijeme. Dok vjeruju da se proročka razdoblja mogu shvatiti, oni također vjeruju da su ova razdoblja ispravno protumačena i da su sva razdoblja završila; tako da nema podataka po kojima bi se moglo razumjeti određenog datum dolaska Gospodina.

PRIRODA FUNDAMENTALNIH PRINCIPA

Iz Duha Proroštva znamo da su fundamentalni principi bili rezultat usrdnog proučavanja i molitve naših pionira nakon velikog razočaranja 1844. Sestra White opisuje te događaje i način kako su fundamentalni principi pronađeni. O tome možete više čitati u poglavlju Specijalnih Svjedočanstava B svezak 2, pod nazivom “Temelj naše vjere.

U tom poglavlju, sestra White izlaže povijesno iskustvo traganja za ovim Istinama kako bi dala dovoljne pokazatelje osnove autoriteta ovih Istina. Nakon što je to učinila, tada je napisala što Bog od nas zahtjeva:

On nas poziva da se držimo čvrstim zahvatom vjere, fundamentalnih principa koji su zasnovani na neupitnom autoritetu.” {SpTB02 59.1}

 

Unatoč tome što je taj temelj izgrađen na neupitnom autoritet, ili kako kaže na drugom mjestu da taj “temelj je izgrađen od strane Najvećeg Radnika” {SpTB02 54.2} cilj ovih fundamentalnih principa nije bio test vjere, niti uvjet članstva adventističkoj crkvi. Ono je bio samo javni sinopsis vjere Adventista Sedmog Dana.

Prvi put u pisanom obliku pojavljuju se 1872. godine. U predgovoru ovog javnog dokumenta stoji objašnjenje pravog značenja i prirode fundamentalnih principa:

U prezentiranju javnosti ovog sinopsisa naše vjere, želja nam je da se jasno razumije da mi nemamo članaka vjere, kredo, ili režim, osim Biblije. Ovo ne iznosimo kao da imamo autoritet sa našim narodom, niti je zamišljeno da osiguramo jednolikost među njima, kao sistem vjerovanja, već je kratki iskaz onoga što je, kao što je bilo, sa velikom složnošću, vjerovano sa njihove strane. Često uviđamo potrebu odgovoriti na upite vezano za ovu temu, i ponekad ispraviti pogrešne izjave koje kruže među nama, i ukloniti pogrešne dojmove koje su dobili oni koji nisu imali priliku biti upoznati sa našom vjerom i praksom. Naša jedina namjera je odgovoriti na ovu potrebu.” {FP 1872.1}

 

Crkva Adventista Sedmoga Dana gajila je pravi duh protestantizma. Nisu dopuštali da nitko radi pritisak i utjecaj na nečiju savjest glede bilo kojeg vjerovanja. Tako nisu ni sankcionirali one koji su imali drugačije poglede, jer tko god je bio otvoren za proučavanje Božje Riječi, Isti Duh koji je nadahnjivao pisce Biblije, dovodio bi ih do istih zaključaka. Uniformnost vjerovanja zajednice bazirala se na spremnosti proučavanja Biblijskih Istina. Tako su vjernici bili spremi dati razlog “svakomu koji od vas išće obrazloženje”. Fundamentalni principi su bili samo javni sinopsis vjere, rezultat njihovog iskustva, rezultat spremnosti slušanja glasa Velikog radnika koji ih je doveo do tih Istina.

Autoritet samih principa nisu bili ljudi koji su ih pisali, već Krist po čijem autoritetu su ti principi zasnovani. “Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je položen, a taj je Isus Krist.” 1. Kor 3:11. No danas se crkva nalazi u jednoj nezavidnoj situaciji. Tokom godina Adventistička crkva je odstupila od ovih fundamentalnih principa i izgradila novi temelj, po kojemu testira vjeru svojih vjernika i svi oni koji vide Biblijske Istine glede određenih točaka vjere drugačije od službenog propisanog stava, nisu u mogućnosti pridružiti se tijelu vjernika, i crkva ih odbija krstiti. No, što ako novi vjernik vođen istim Autoritetom Velikog Radnika dođe do Istina opisanih u ovim fundamentalnim principima koji se suprote današnjem učenju? Ili što ako već postojeći vjernik dođe do istih zaključaka? Jedini ispravan načini je provjeriti obje strane sa jedinim člankom vjere, a to je Biblija!

Upravo ova opisana situacija je suština problema u kojoj se crkva Adventista Sedmog Dana danas nalazi. Jedna od glavih razlika između ovih fundamentalnih principa i današnjeg službenog vjerovanja su prva i druga točka koje se tiču Istine o ličnosti Boga i Njegovog Sina. Na mjesto te dvije Istine stoji novo usvojena doktrina o Trojedinom Bogu. Te dvije doktrine daju različite odgovore na pitanja “Tko je Bog Biblije?” i “Da li je Bog osoba?“. No, na oba ova pitanja odgovor treba tražiti u Bibliji, a ne u pisanim dokumentima crkve. Dokumenti kao “28 Osnovnih Vjerovanja Adventista Sedmog Dana” ili “Fundamentalni Principi (iz 1872-1914)” se moraju usporediti sa Biblijom, jedinim kredom naše vjere. To je ključna razlika kome podlažemo svoju savjest, dali Bogu i Njegovoj Riječi ili čovjeku? To je bio srž protestantizma. Jedino rješenje je proučavanje i provjeravanje Božje Objave po tim pitanjima.

Platforma utjesitelj.com postoji kako bi odgovorila na tu potrebu. Proučavanjem Biblije, dobili smo odgovore na pitanja “Tko je Bog Biblije?” i “Da li je Bog osoba?“. Usporedili smo rezultate sa pisanim crkvenim dokumentima, i vidjeli smo harmoniju i slaganje sa točkom o ličnosti Boga iz fundamentalnih principa (1872.-1914.), i također vidjeli smo jasnu razliku između sadašnjeg stava i prijašnjeg. Zato nam je želja pokrenuti konstruktivan dijalog i proučavanje istine o ličnosti Boga, jer kao vjernici adventističke crkve želimo biti spremni dati razlog svoje vjere, svakomu koji išće obrazloženje. Također vodimo se i Božjom voljom glede ovih stupova vjere, jer Bog želi obnoviti i učvrstiti svaki stup vjere kojeg je nam je dao na početku našeg djelovanja:

Naši ljudi moraju razumijeti razloge naše vjere i naša prošla iskustva. Kako je tužno da tako mnogi od njih očigledno daju neograničeno povjerenje u ljude koji predstavljaju teorije koje teže iskorijeniti naše prošlo iskustvo i ukloniti stare orijentire! Oni koji mogu tako lako biti povedeni lažnim duhom pokazaju da su slijedili pogrešnog vođu već neko vrijeme — tako dugo da ne raspoznavaju da se udaljuju od vjere, ili da ne grade na pravom temelju. Moramo potaknuti sve da stave duhovne naočale, da pomažu svoje oči kako bi vidjeli čisto i razaznali prave stupove vjere. Tada će oni poznati da “Ipak čvrsti temelj Božji stoji — s ovim pečatom: »Poznaje Gospodin one koji su njegovi« (2 Tim. 2:19) Moramo oživjeti stare dokaze vjere koje je jedanput predana svetima.” {E. G. White, Selected Messages Book 2, p. 25. 1904}

 

Gospod je izjavio kako će se prošlost morati ponovno obnoviti kako ulazimo u završno djelo. Svaka istina koju je On dao za ove posljednje dane ima biti objavljena svijetu. Svaki stup koji je On utvrdio ima biti učvršćen. Ne možemo sada sići sa temelja kojega je Bog učvrstio… Sada postoji potreba da ponovno proživimo iskustvo ljudi koji su odigrali ulogu u osnivanju našega djela u početku.” {E. G. White, Manuscript Releases Vol. 1, p. 54}

Jedan od stupova kojeg Bog želi utvrditi i učvrstiti je i stup vjere o ličnosti Boga:

 

Oni koji žele ukloniti stare orijentire, ne drže se čvrsto; ne pamte onako kako su primili i čuli. Oni koji pokušavaju uvesti teorije koje bi uklonile stupove naše vjere po pitanju svetišta ili o ličnosti Boga ili Krista, rade kao slijepi ljudi. Trude se unijeti nesigurnosti i uputiti Božji narod na pogrešan put.” {E. G. White, Objavljeni Rukopisi No.760, str. 9; 1905}

 

Također preko opomena iz Duha Proroštva, jasno smo opomenuti o velikom trudu neprijatelja duša da ukloni tu jednostavnu istinu o ličnosti Boga. Ono je po prvi puta sa velikim intenzitetom krenulo od Dr. Kellogg-a, povodom izdavanja knjige Živi Hram, i upravo u tim godinama, sestra White je dala snažne potvrde o ispravnosti te doktrine, i opomene o odstupanju od nje. No, ljudi su zaboravili na tu istinu, i tokom godina uveli su novi temlje, kojeg danas mi službeno zagovaramo. Više informacija o promjeni kako smo od istine o ličnosti Boga došli do Trojedinog, proučite kroz vremensku liniju promjene.

POVIJESNI PREGLED I AUTORI

Kao što je sestra White opisala u poglavlju “Temelj naše vjere” Istine koje su izraženi u fundamentalnim principima rezultat su usrdnog traganja za Istinom nakon velikog razočaranja 1844. godine. Ona nabraja nekoliko ljudi kao što je bio njen “suprug, starješina Joseph Bates, otac Pierce, starješina Edson, i mnogi drugi” koji su tragali za Istinom kao za skrivenim blagom. Iako su te jednostavne Istine bile izdavane u raznim člancima službenog glasnika “Review and Herald“, po prvi put kao tiskani sinopsis pojavljuje se 1872. godine.

1872. godine, tiska se pamflet “Deklaracija Fundamentalnih Principa učeno i prakticirano od strane Adventista Sedmog Dana“, Steam Press of the Seventh-day Adventist publishing association, Battle Creek, Michigan, 1872. Dokument je sačinjavao 25 propozicija i nije potpisan sa ničije strane, već je u uvodu opisana generalna postavka dokumenta kao prezentacija sinopsisa vjere Adventista Sedmoga Dana koji “je kratki iskaz onoga što je, kao što je bilo, sa velikom složnošću, vjerovano sa njihove strane“. Taj traktat se tiskao i reklamirao u Znaci Vremena i posebno prodavao po cijeni od 2 centa.

1874. godine, ponovno se izdaju Fundamentalni Principi iz 1872. u Znaci Vremena (4.6.1874; str. 3) i u Pregledu i Glasniku (24.11.1874; str. 171). Osoba odgovorna za izdanja u Znaci Vremena je bio James White, a za Pregled i Glasnik, Uriah Smith.

1889. godine Uriah Smith proširuje Fundamentalni principe na 28 propozicija. Uvode se točke o posvećenju (14.), reformi odijevanja (15.) i o desetku i prinosima (16.). Također doživjeli su i male tekstualne promjene u izražavanju, no semantički ostaje ne promijenjeno. Također Uriah Smith, dodaje i razne napomene na određene točke. Fundamentalni Principi se izdaju u Adventističkom Godšnjaku 1889. i mogu se naći na stranicama 145.-151.

Kasnije su se izdavali u drugim gošnjacima 1905. (str. 188.-192.), 1909. (str. 220-224), 1913. (str. 281.-285.) i 1914. (str. 293.-297.). Iza njih je potpisom stajao Uriah Smith (on je preminuo 1903. godine).

Nakon smrt sestre White 1915. godine, fundamentalni principi se prestaju izdavati u Adventističkim godišnjacima narednih 17 godina. Važno je za napomenuti da kroz sve te godine, doktrina o ličnosti Boga izražena u Fundamentalnim Princima nije se promijenila. Sestra White, pred kraj svojeg života, je retrospektivno pogledala ovaj veliki pokret koji je izgrađen na ovom temelju i izjavila sljedeće:

U razmatranju naše prošlosti, nakon što smo prošli svaki korak naprijed prema sadašnjem stanju, mogu reći: Hvala Bogu! Dok vidim što je Gospodin učinio, ispunjena sam divljenjem i sa povjerenjem u Krista kao vođu. Ne moramo se bojati za budućnost, osim ako zaboravimo kako nas je Gospodin vodio i Njegovo učenje u našoj prošlosti.” {LS 196.2}

 

1931. godine na samovolji brata F. M. Wilcox-a uvodi se riječ “Trojstvo” u fundamentalne principe, i tako doktrina o ličnosti Boga počinje ići u zaborav, a doktrina o Trojstvu dobija sve veću pažnju. Doktrina o Trojstvu nema podrijetlo u korijenima adventizma i usvojena je službeno glasanjem generalne konferencije 1980. godine. Novi fundamentalni principi izdaju se u Adventističkom Godišnjaku 1931, na stranicama 377.-380. Više informacija o samom događaju kako je riječ “Trojstvo” po prvi put ušlo u službeno vjerovanje možete naći u članku iz serije “Linija Promjene” po nazivom “U temeljnim vjerovanjima pojavljuje se Trojstvo“.

Nakon 1931. godine, izmijenjeni Fundamentalni Principi tiskaju se u godišnjaku iz 1941. godine (str. 4.-6.), i tokom godina do danas, doživjeli su velike promjene kako u izražavanju, odbacivanju i dodavanju raznih točaka. No, ključna razlika, najvidljivija je u praksi gdje su današnja osnovna vjerovanja test vjere, po kojim crkva uključuje i isključuje svoje vjernike.

Za više detaljnih informacija kako je Adventistička crkva sa jednostavne istine o ličnosti Boga došla na vjerovanje o Trojedinom Bogu proučite na Vremenskoj liniji promjene – od ličnosti Boga do Trojedinog.

ZAKLJUČAK

Prezentirani Fundamentalni principi su informativnog karaktera, i njihov je cilj uputiti na Bibliju. Ukoliko držite neka svoja vlastita uvjerenja koja nisu u harmoniji sa njima, njihov cilj je upravo da vas potaknu na proučavanje Biblije i da jednako tako tražite za Istinom kao što su to i Adventistički pioniri činili. Uvjereni smo da će vas isti Duh voditi na iste zaključke, i da će cijela zajednica koji iskreno tragaju za Istinom kao za skrivenim blagom, biti u harmoniji i jedinstvu Istine, spremni da daju obrazloženje svoje vjere. Fundamentalni principi čine temelj kojeg je izgradio Veliki Radnik i obećanje kaže da će “izdržati bure i oluje“. Oni su tu da nas podsjete na podrijetlo koje imamo kao Adventisti Sedmog Dana.