A.T. Jones, The Review and Herald 21. svibnja 1889.
TEKST: “Nemoj imati drugih bogova uz mene.” Izl. 20:3.
Prva zapovijed je predmet trenutnog proučavanja. Prva stvar potrebna da bismo razumjeli zapovijed i znali kome se pokoravati jest znati tko i što je Bog, kako ne bismo imali druge bogove osim njega; jer ako imamo pogrešne ideje o Bogu, ne štujemo njega, već drugog boga.
Nekada je postojao narod koji je mislio da se klanja Bogu, ali nisu znali čemu se klanjaju. U Ivanu 4:22 nalazimo: “Vi ne znate čemu se klanjate.” Ovo je Isus rekao ženi Samarijanki, govoreći o Samarijancima. Ovaj narod je uvijek tvrdio da je njihovo bogoštovanje istinito i da je njihov grad Samarija pravo mjesto za bogoštovanje, no Spasitelj je rekao ženi da ne znaju čemu se klanjaju. Problem je bio što su njihovi ljudi imali pogrešne ideje o Bogu, i budući da su mogli štovati samo prema idejama koje su imali, štovali su lažnog boga. Ali Spasitelj je rekao: “Ali dolazi čas, i sad je tu, kad će se istinski klanjatelji Ocu klanjati u duhu i istini. Jer Otac i traži takve klanjatelje svoje.” Nema drugog istinskog štovanja osim ovoga. Mora ga se štovati u duhu jer on je duh, i može ga se samo tako razumjeti. Nitko ga ne može drugačije spoznati. “Ljubi Gospoda, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim.” Mat. 22:37. “Tako dakle ja sȃm umom služim zakonu Božjemu” Rim. 7:25.
Umom, duhovnim dijelom, čovjek služi Bogu, a Duh Sveti koji nas prosvjetljuje i vodi na sve svete putove Gospodnje, pokazuje nam kako ga možemo štovati u duhu i istini. Tada bismo svakako mi, od svih ljudi, trebali znati koga i što štujemo. Pavao je rekao: “znam komu sam vjerovao” 2 Tim. 1:12. Znamo li mi? Pokušati štovati Boga, a imati pogrešne poglede o njemu znači štovati drugog boga; odnosno, naši pogledi o Bogu postaju naš bog, jer možemo štovati samo prema svojim mislima. Kako mislimo da Bog jest, takav će biti bog kojeg štujemo. Ako su naši pogledi o Bogu pogrešni, ne štujemo njega, već drugog boga, jednako istinski kao i poganin koji svoga rezbari iz drveta. On zna da to nije Bog jer ga je sam napravio, ali to utjelovljuje njegovu ideju o Bogu, pa ga štuje. Kada imamo pogrešne poglede o karakteru Božjem, štujemo drugog boga jednako stvarno, iako ne tako opipljivo, kao da smo tu ideju utjelovili u oblik vidljive slike.
Dok stječemo živu vezu s Bogom kroz njegovog Duha, vođeni smo u istinu o tome kako ga trebamo štovati, a njegova riječ nam govori što on jest; zato ga moramo štovati onako kako se otkrio u Pismu. Što je, dakle, rekao o sebi? To pitanje podsjeća na važnost Spasiteljevih riječi: “Zaista, kažem vam, tko god ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, neće ući u nj.” Mk. 10:15. Pristupajjći Bibliji, dakle, ne smijemo imati vlastite ideje, jer tjelesni um ne može zamisliti pravog Boga. Moramo biti voljni prihvatiti bez pitanja ono što Pisma kažu o njemu. Odložimo, dakle, sve unaprijed stvorene ideje i pokušajmo otkriti tko je i što je Bog, i štujmo ga onakvog kakav jest, i ljubimo njega i samo njega, i to svim srcem.
Da je Bog stvarno biće, a ne, kako ga neka kreda prikazuju, “bez tijela ili dijelova“, ili kao druga, “bez tijela, dijelova ili strasti“, moramo vjerovati, jer njegova vlastita riječ govori o njemu riječima koje u svakom pogledu podrazumijevaju stvarnu ličnost bića. Biblija kaže da on ljubi. To je sentiment, osjećaj ili strast; ali kako može ljubiti i biti ljubljen, kao što Pisma kažu da jest, ako nema strasti? Da ima oblik, dijelove i strasti, Biblija jasno pokazuje. “I reče: Učinit ću da sva moja dobrota prođe ispred tebe… Ne možeš vidjeti moje lice, jer me nijedan čovjek ne može vidjeti i ostati živ. I Gospodin reče: Evo, ima mjesto kod mene, i ti ćeš stajati na stijeni; i dogodit će se, dok moja slava bude prolazila, da ću te staviti u pukotinu stijene i zakloniti te svojom rukom dok prolazim; i uklonit ću svoju ruku, i vidjet ćeš moja leđa; ali moje lice neće se vidjeti.” Izl. 33:19-23.
Tvorci određenih kreda pozivaju se na Pnz. 4:14-19 kako bi dokazali da Bog nema oblik ni dijelove. Međutim, ne kaže se da kada je Gospodin sišao na goru Sinaj, tamo nije bilo lika, već da narod nije vidio nikakav lik; a Mojsije govori zašto se Bog zaklonio od njihova pogleda: “Da se ne pokvarite i ne načinite sebi rezani lik, obličje bilo koje figure, priliku muškarca ili žene.” Postojala je opasnost da će ljudi kopirati oblike nebeskih bića u likove i štovati ih. Nisu li na kraju napravili tele i štovali ga, govoreći: “Ovo su bogovi tvoji, Izraele, koji su te izveli iz zemlje egipatske“? Izl. 32:4. Da bi spriječio narod da tako griješi, Bog je zaogrnuo sebe i svete anđele tamom. Ali Bog je stvaran: “Bog, koji je u prošlim vremenima mnogo puta i na različite načine govorio ocima po prorocima, u ove posljednje dane govorio nam je po Sinu… koji, budući sjaj njegove slave i savršena slika Njegove osobe, i održavajući sve riječju svoje moći, kad je sam sobom očistio naše grijehe, sjeo je s desne strane Veličanstva na visini.” Heb. 1:1-3. Ima previše takvih izraza da bismo sumnjali da Bog ima osobu i dijelove: “Neka u vama bude um koji je bio i u Kristu Isusu: koji, budući u obličju Božjem, nije smatrao otimanjem biti jednak Bogu.” Fil. 2:5, 6.
Svi takvi tekstovi dokazuju da je Bog stvaran, da ima oblik. Ideje kreda nisu samo protivne ovim tvrdnjama, već su i same sebi proturječne. One kažu da je Krist “pravi Bog od pravoga Boga“, da je rođen od djevice; da je umro, bio pokopan i uskrsnuo, i uzašao na nebo, gdje sjedi s desne strane Bogu; i da će ponovno doći suditi svijetu. Kako je onda moguće da on može biti bez tijela ili dijelova? Problem s kredom je što su ih stvorili ljudi, i stoga izražavaju jednostavno ljudske ideje. Pročitajmo još nekoliko stihova, ne da bismo dobili osobni opis Boga, iz razloga što on prebiva u svjetlu kojem se nijedan čovjek ne može približiti; ali njegovo prebivalište, njegovo prijestolje itd., su viđeni, i čitamo o njima da dokažemo da je on stvarno biće. Pavao nam govori ovo: “A bez vjere nemoguće mu je ugoditi; jer onaj koji dolazi k Bogu mora vjerovati da on jest, i da je nagraditelj onih koji ga marljivo traže.” Heb. 11:6.
U prvom poglavlju Ezekiela naći će se prekrasan opis Božjeg prijestolja; i ako se ovo poglavlje usporedi s Otk. 19:5; 4:5, vidjet će se da prijestol nije nepomičan, od dragog kamenja ili zlata, već živi, pokretni prijestol. “Strašni kristal” koji spominje Ezekiel isti je kao “sjajem nalik na samo nebo” iz Izl. 24:9, 10. Ako se, u vezi s dugom koji je u oblaku u dan kiše, o kojem govori Ezekiel, pročita Otk. 4:2-8, primijetit će se da je Ivan vidio točno ono što Ezekiel opisuje. Neka se sada pročita 10. poglavlje Ezekiela; i iako nije moguće shvatiti sve, može se stvoriti neka predodžba o slavi, kao i o tome što su značili kerubini koji su bili postavljeni na kovčeg saveza i izvezeni na zavjesama svetišta; i zašto je svećenik ulazeći u svetinju nad svetinjama, nosio tamjan da gori i tvori oblak koji ga štiti od slave Gospodnje. U Danielu se nalazi potpuna potvrda Ezekielova opisa. (Vidi pogl. 7:9, 10.) Stoga je pred nama prikazan prijestol živoga Boga, sa svim okolnim nebeskim vojskama. Što je on, dakle? – “Svemogući“; “Samopostojeći“; “JA SAM KOJI JESAM.” U 4. poglavlju Otkrivenja Ivan daje prekrasnu sliku Boga i njegovih svetih nasljedovatelja, i živih stvorenja pod prijestolom i oko njega: “I ne počivaju dan i noć, govoreći: Svet, svet, svet, Gospod Bog Svemogući, koji bijaše, i koji jest, i koji će doći.”
Toliko o stvarnosti Boga. Sada, kako ćemo ga štovati? On je opisao sebe najsavršenije, da bismo mogli naučiti što znači štovati ga u duhu i istini: “I Gospodin siđe u oblaku i stade s njim [Mojsijem] ondje, i proglasi ime Gospodnje. I Gospodin prođe ispred njega i proglasi: Gospodin, Gospodin Bog, milosrdan i milostiv, dugotrpeljiv i obilan dobrotom i istinom, čuva milosrđe za tisuće, oprašta bezakonje, prijestup i grijeh.” Izl. 34:5-7. To je Bog, pun dobrote i milosrđa. Biti milosrdan znači postupati s prijestupnikom bolje nego što zaslužuje. “Gospodin ne kasni s ispunjenjem svog obećanja… nego je dugotrpljiv prema nama, ne želeći da itko propadne, već da svi dođu k pokajanju.” 2 Petrova 3:9. To je Bog, a “Bog je ljubav“. On uživa u milosrđu i “je vrlo prisutna pomoć u nevolji“. Svaki mogući izraz koristi se da pokaže njegovu dobrotu i njegovo milosrđe; i tako kada steknemo pojam da Bog nije ljubav i da nas mrzi, naši nas dojmovi odvode od njega. Bog mrzi grijeh, jer je grijeh potpuna suprotnost onome što on jest; ali on voli grešnika i želi ga otkupiti od prokletstva grijeha. Kada vjerujemo da mrzi ljudsku djecu, ne štujemo njega, već umjesto toga štujemo drugog boga. Moramo istraživati Pisma i vjerovati što on tamo kaže da jest, a zatim ga štovati zbog onoga što jest; tako nećemo imati drugih bogova osim njega. Ne želimo nikakvog drugog boga kada imamo onoga koji je apsolutno savršenstvo, onoga koji je sva ljubaznost, ljubav, milosrđe i dugotrpljivost prema nama. Kakvu potrebu možemo imati za drugim? A Bog se otkrio u tom karakteru za tebe i za mene – ne za anđele, već za nas. Ako ga, dakle, ne prihvatimo onakvog kakvim se otkriva, imamo drugog boga. Svaki štovatelj postaje sličan onome što štuje. Ako imamo pogrešne ideje o Bogu, naše će štovanje biti pogrešno, a posljedično i naš karakter pogrešan. Bog je čist, i on želi da i mi postanemo takvi, i potrebno je da ga razumijemo, da bismo postali kao što je on.
Štujmo, dakle, od sada Boga u duhu i istini. Upoznajmo što on jest, da bismo uz pomoć njegovog Duha znali koga štujemo. “Budimo mi, koji smo od dana, trijezni, stavljajući oklop vjere i ljubavi; i za kacigu nadu spasenja, jer nas Bog nije pozvao na gnjev, već da zadobijemo spasenje.” 1 Sol. 5:8, 9. Naš veliki problem je što činimo grijeh, a zatim, stideći se toga i previše ponosni da bismo ga priznali, držimo Boga daleko od sebe, i prikazujemo ga kao strogog suca umjesto milosrdnog, dugotrpljivog oca. Kada tako postupamo, štujemo lažnog boga; i kako nemamo vjere u živoga Boga, ne donosimo mu svoje grijehe, i tako započinjemo tijek samokažnjavanja; to je identično način na koji poganin štuje svog lažnog boga. Svaka dobra, čista i nježna riječ u jeziku čovjeka korištena je da izrazi Božju dobrotu; a iznad svega, križ je korišten da nas uvjeri u njegovu nježnu sućut prema nama, jer je Bog toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da umre za nas. Taj slavni Spasitelj koji je hodao našom zemljom, primjerom pokazujući sve te plemenite osobine, rekao je: “Tko je vidio mene, vidio je Oca.” On je bio manifestacija Oca kojeg trebamo štovati, i on Bog koji nam se otkrio da bismo bili spašeni od naših grijeha. Zašto bismo onda željeli drugog boga? Ako želimo postati čisti i savršeni, moramo štovati Boga koji objedinjuje sve te osobine. Ako ne vjerujemo da Bog posjeduje te osobine, nikada ih sami ne možemo posjedovati. Priliči nam odložiti svaku sumnju u Božju dobrotu i štovati ga zbog onoga što jest, da bismo na kraju mogli postati poput njega. “I svaki čovjek koji ima ovu nadu u njemu, čisti sebe, kao što je on čist.” 1 Ivanova 3:3. Ne možemo biti poput njega ako ga ne štujemo onakvog kakav jest. Ne smijemo sumnjati u Boga ili imati ikakvu ideju da je on išta drugo osim savršenstva u ljubavi i dobroti. Moramo od njega crpiti onu snagu i moć koja će nas učiniti čistima i dobrima. Od njega, kroz Krista, dolazi pravednost; i kada stanemo pred njegov prijestol, odjeveni tom pravednošću, tada ćemo ga štovati onakvog kakav jest, i to svim srcem.
Kada govorimo o Bogu, govorimo o Kristu, jer oni su jedno. Štujemo Boga kao Stvoritelja svega, koji je nad svima, iznad svega, i koji sve održava riječju svoje moći i snage. Bog se očitovao u tijelu; tako kada se jedan spominje, govori se o obojici. On je pokrenuo planete u njihov tijek, i oni nastavljaju danas prema njegovim odredbama. Nebo je, kaže se, središte svemira. Ali govoriti o središtu neograničenog prostora, međutim, praktički znači govoriti o središtu onoga što nema obodnu točku. Znamo da nebo jest, i da je to mjesto gdje su Bog, Spasitelj i anđeli; ali više od toga ne možemo znati.
U nastojanju da shvatimo neizmjernost prostora, um je preplavljen i pobožno se utječe razmatranju Onoga koji je sve stvorio i koji je iznad i onkraj svega – našeg Oca kojem svi mogu doći – i s njim drugi, naš Spasitelj, koji se zajedno savjetuju. Blagoslovljena misao da je to vijeće mira za tebe i mene! Želimo li onda drugog boga? Neka nas njegova dobrota, njegova ljubav i čistoća privuku k njemu, i štujmo ga u duhu i istini, tako da kada dođe, možemo ga vidjeti onakvog kakav jest. Kada vidimo Boga onakvog kakav je otkriven u Bibliji, ne osjećamo potrebu za bilo kojim drugim Bogom. Tada u ovoj zapovijedi nema ništa zastrašujuće ili užasavajuće. U njoj su mir, radost i blagoslovljeno obećanje punine Božje.
