“Deklaracija Fundamentalnih Principa učeno i prakticirano od Adventista Sedomg Dana” sačinjena je od 25 propozicija sastavljeno od strane pionira kao rezultat njihovog usurdnog proučavanja i molitve. Ono predstavlja sinopsis vjere Adventista Sedmog Dana prema javnosti. Tiskano je po prvi put kao pamflet u Battle Creek-u u Michigan-u. Oni jasno opisuju temelj vjere Adventista Sedmog Dana koji tada nije bio Trinitarijanski, već naprotiv u točkama 1 i 2 su izraženi principi Istine o ličnosti Boga i Njegovog Sina. Bog je Otac, osobno duhovno Biće, Isus Krist je Njegov Sin. Bog je svugdje prisutan pomoću svojega predstavnika Duha Svetoga.
Sestra White je vezano za navedene principe napisala:
“Bog nas poziva da se držimo čvrsto fundamentalnih principa koji su osnovani na neupitnom autoritetu.” {8T 298.2}
U nastavku pročitajte cijeli sinopsis vjere (obratite pažnju na prve dvije točke).
Fundamentalni principi – 1872
Učeno i prakticirano od Adventista Sedmoga Dana
STEAM PRESS of the Seventh-day Adventist publication association Battle Creek, Mich. 1872
U prezentiranju javnosti ovog sinopsisa naše vjere, želja nam je da se jasno razumije da mi nemamo članaka vjere, kredo, ili režim, osim Biblije. Ovo ne iznosimo kao da imamo autoritet sa našim narodom, niti je zamišljeno da osiguramo jednolikost među njima, kao sistem vjerovanja, već je kratki iskaz onoga što je, kao što je bilo, sa velikom složnošću, vjerovano sa njihove strane. Često uviđamo potrebu odgovoriti na upite vezano za ovu temu, i ponekad ispraviti pogrešne izjave koje kruže među nama, i ukloniti pogrešne dojmove koje su dobili oni koji nisu imali priliku biti upoznati sa našom vjerom i praksom. Naša jedina namjera je odgovoriti na ovu potrebu.
Kao Adventisti Sedmog dana jednostavno želimo da se naš stav razumije; i više smo zabrinuti zbog toga radi što postoji mnogo onih koji sebe nazivaju Adventistima koji drže mišljenja prema kojima mi ne možemo imati nikakve simpatije, od kojih neka, mi mislimo, potkopavaju najjednostavnija i najvažnija načela iznesena u riječi Božjoj.
Uspoređeni sa drugim Adventistima, Adventisti Sedmog dana se razlikuju od jednih u vjerovanju u nesvjesno stanje mrtvih, u konačno uništenje nepokajanih grešnika; od drugih, u vjerovanju u vječnost zakona Božjega kao što je sumirano u deset zapovijedi, u djelovanje Svetoga Duha u crkvi, i u ne postavljanju datuma dolaska; od svih, u držanju sedmoga dana u tjednu kao Subote Gospodnje, i u mnogim primjenama u proročkim spisima. S time na umu, molimo pozornost čitatelja na sljedeće propozicije, kojima je cilj dati sažete izjave istaknutih značajki naše vjere.
I – Da postoji jedan Bog, osobno, duhovno biće, stvoritelj svih stvari, svemoguć, sveznajuć, i vječan, beskonačan u mudrosti, svetosti, pravednosti, dobroti, istini i milosti; nepromjenjiv, i svugdje prisutan po svojemu predstavniku, Svetome Duhu. Ps. 139:7.
II – Da postoji jedan Gospodin Isus Krist, Sin Vječnog Oca, Onaj po kojemu je Bog stvorio stvorio sve stvari, i po kojemu postoje, da je uzeo na sebe prirodu potomska Abrahamovog za otkupljenje naše pale rase; da je on prebivao među ljudima pun milosti i istine, živio nama na primjer, umro kao naša žrtva, uskrišen radi našeg opravdanja, uznesen u visine da bude naš posrednik u svetištu na Nebu, gdje, sa svojom vlastitom krvlju vrši pomirenje za naše grijehe; pomirenje koje je dalekosežnije od onoga koje je učinjeno na križu, koji je samo bio prinos žrtve, već je posljednji dio njegovog djela kao svećenika, prema primjeru Levitskog svećeništva, koji je nagovještavalo i oslikavalo službu našega Gospodina na Nebu. Vidi Lev. 16; Heb 8:4,5; 9:6,7; itd.
III – Da je Sveto Pismo, Staroga i Novoga Zavjeta, dâto nadahnućem Božjim, sadrži potpuno otkrivenje Njegove volje čovjeku, i ono je jedino nepogrešivo pravilo vjere i prakse.
IV – Da je Krštenje obred Kršćanske crkve, koje slijedi nakon vjere i pokajanja, obred po kojemu proslavljamo uspomenu na Kristovo uskrsnuće, pa ovim činom prikazujemo svoju vjeru u Njegov pokop i uskrsnuće, i kroz to, uskrsnuće svih svetih u posljednji dan; i da ni jedan drugi način ne predstavlja prikladno ove činjenice osim onoga koje Pismo propisuje, naime, uronjavanjem. Rim. 6:3-5; Kol. 2:12
V – Da novo rođenje sadrži potpunu promjenu potrebnu da budemo učinjeni prikladnim za kraljevstvo Božje, i sastoji se od dva dijela: prvi, moralna promjena, izvršena obraćenjem i kršćanskim životom; drugo, fizička promjena prilikom drugom Kristovog dolaska, čime, ako mrtvi, ustati ćemo neraspadljivi, i ako živi, promijenjeni u besmrtnost u trenutku, u treptaju oka. Ivan 3:3,5; Luka 20:36
VI – Mi vjerujemo da je proroštvo dio Božjeg otkrivenja čovjeku; da je uključeno u ono Pismo koje je korisno za poučavanje, 2 Tim. 3:16; da je osmišljeno za nas i za našu djecu. Pnz. 29:29; da je ono daleko od toga da je obavijeno u neprobojnu misteriju, i da je to ono što posebno sačinjava riječ Božju koja je svjetiljka našoj nozi i svjetlo našoj stazi, Ps. 199:105, 2 Pet 2:19; da je blagoslov izgovoren nad onima koji to proučavaju, Otk. 1:1-3; i zbog toga ono se mora razumjeti od strane naroda Božjega dovoljno da mu pokazuje njegov položaj u povijesti svijeta, i posebne dužnosti koje se zahtijevaju od njihove ruke.
VII – Da povijest svijeta od naznačenih datuma u prošlosti, od dizanja i padanja carstava i kronološkog slijeda događaja pa do uspostavljanja Božjeg vječnog kraljevstva, su naznačeni u brojnim proročkim lancima; i da ta proročanstva su sada sva ispunjena osim završnih scena.
VIII – Da doktrina svjetskog preobraćenja i privremen milenij je bajka ovih posljednjih dana, predviđena da bi uspavala ljude u stanje tjelesne sigurnosti, i učinila ih nespremnim za veliki dan Gospodnji koji dolazi kao lopov u noći; da će drugi Kristov dolazak prethoditi, a ne uslijediti nakon milenija; dok se Gospodin ne pojavi papska sila će nastaviti sa svom svojom grozotom, pšenica i kukolj rastu zajedno, i zli ljudi i varalice napredovat će iz zla u gore, kao što riječ Božja objavljuje.
IX – Da pogreška Adventista u 1844 se tiče prirode događaja a ne vremena dešavanja; da ni jedan proročki period nije dat koji će dokučiti drugi dolazak, već da je najdulji proročki period od dvije tisuće tristo dana iz Dan. 8:14, završen te godine, i doveo nas do događaja zvanog čišćenja svetišta.
X – Da je svetište novog saveza šator Božji na Nebu, o kojem Pavao govori u Hebrejima 8, pa nadalje, od kojeg je naš Gospodin, veliki svećenik; da je to svetište antitip Mojsijevog šatora, i da svećenička služba našeg Gospodina, je povezana s njime, u tome što je ono antitip službe Židovskih svećenika od prijašnje raspodjele. Heb. 8:1-5, itd.; da je to svetište koje će biti očišćeno na kraju 2300 dana, što je naznačeno kao čišćenje u ovom slučaju, kao i u tipu, jednostavnim ulaskom velikog svećenika u Svetinju nad Svetinjama, da završi službu povezanu s tim, brišući i uklanjajući iz svetišta grijehe koji su mu bili preneseni putem službe u prvom odjeljenju, Heb. 9:22, 23; i da taj rad, u antitipu, koji započinje 1844., zauzima kratki, ali neodređen period, na čijem kraju je završen rad milosrđa za svijet.
XI – Da su Božji moralni zahtjevi isti prema svim ljudima u svim vremenima; da su oni sažeto sadržani u zapovijedima koje je Jahve izgovorio sa Sinaja, uklesani na kamene ploče i pohranjeni u kovčeg, koji je posljedično nazvan “Kovčeg saveza”, ili zavjet. Brojevi. 10:33, Heb. 9: 4, itd .; da je ovaj zakon nepromjenjiv i vječan, kao prijepis ploča pohranjenih u Kovčegu u istinskom svetištu na visini, koji je iz istog razloga i nazvan Kovčeg Božjeg zavjeta; rečeno nam je da je zvukom sedme trube “otvoren hram Božji na Nebu, i tamo se vidio Kovčeg njegovog zavjeta”. Otkrivenje 11:19.
XII – Da četvrta zapovijed ovog zakona zahtijeva da posvetimo sedmi dan svakog tjedna, koji se uobičajeno naziva subotom, suzdržavanjem od vlastitog rada, i obavljanjem svetih i vjerskih dužnosti; da je ovo jedina tjedna subota poznata Bibliji, kao dan koji je bio odvojen prije nego što je raj izgubljen, Post. 2: 2, 3, i koji će se slaviti u obnovljenom raju, Iza. 66:22, 23; da činjenice na kojima je institucija subote utemeljena su vezane za sedmi dan, dok one nisu istinite ni za jedan drugi dan; i da su pojmovi, židovski subota i kršćanska subota, primijenjeni na tjedni dan odmora, nazivi ljudskog izuma, zapravo ne biblijski i lažni u značenju.
XIII – Da je čovjek grijeha, papstvo, promijenio vremena i zakone (Božje zakone) Dan 7:25, i zaveo gotovo cijelo kršćanstvo u pogledu četvrte zapovijedi, mi nalazimo proročanstvo o reformi u tom pogledu koja će biti dovedena među vjernike neposredno prije dolaska Krista. Iza. 56: 1, 2, 1 Pet. 1: 5, Otk 14:12, itd.
XIV – Da je tjelesno srce u neprijateljstvu prema Bogu i njegovu zakonu, to neprijateljstvo može biti podčinjeno samo korjenitom promjenom sklonosti, razmjenom nečasnih za sveta načela; da ova preobrazba praćena pokajanjem i vjerom, je poseban posao Duha Svetoga i sačinjava obnovu ili obraćenje.
XV – Da su svi prekršili Božji zakon i ne mogu sami sebe učiniti poslušnima njegovim pravednim zahtjevima, mi smo ovisni o Kristu, prvo, za opravdanje od naših prošlih prijestupa, i drugo, za milost pomoću koje ćemo prihvatiti poslušnost njegovom svetom zakonu u vremenu koje dolazi.
XVI – Da Duh Božji je obećan očitovati se u crkvi kroz određene darove, nabrojane posebno u 1. Kor. 12 i Ef. 4; da ti darovi nisu tu da istisnu ili zauzmu mjesto Biblije, koja je dovoljna da nas učini mudrim za spasenje, tako ni Biblija ne može preuzeti mjesto Duha Svetoga;da je u određivanju različitih kanala njegovog djelovanja, taj Duh jednostavno odredio vlastito postojanje i prisutnost s Božjim narodom do kraja vremena, da dovede do razumijevanja te riječi koju je nadahnuo, da uvjeri o grijehu, i čini preobrazbu u srcu i životu; i da oni koji uskraćuju Duhu svoje mjesto i djelovanje, jasno negiraju onaj dio Biblije koji joj dodjeljuje taj posao i položaj
XVII – Da Bog, u skladu s njegovim ujednačenim postupanjem s obzirom na rasu, šalje proglas približavanja drugog Kristovog dolaska; da je taj rad simboliziran trima vijestima iz Otkrivenja 14, od kojih posljednja donosi pogled na djelo reforme Božjeg zakona, da njegov narod može dobiti potpunu spremnost za taj događaj.
XVIII – Da vrijeme čišćenja svetišta (pogledaj propoziciju X), je sinkronizirano sa vremenom proglašavanja treće vijesti, je vrijeme istražnog suda, ponajprije u odnosu na mrtve, i nakon proteka milosti u odnosu na žive, kako bi odredili tko od mnoštva koji sada spavaju u prahu zemaljskom su dostojni imati udio u prvom uskrsnuću, i tko od živog mnoštva je dostojan uznesenja koji se mora utvrditi prije pojave Gospoda.
XIX – Da grob, kuda svi naginjemo, izražen hebrejskom riječi šeol, i grčkom riječi had, je mjesto tame u kojem nema rada, umovanja, mudrosti ni znanja. Propovjednik 9:10
XX – Da stanje na kojem smo svedeni smrću je stanje tišine, neaktivnosti i potpune besvijesti. Psalam 146:4; Propovjednik 9:5, 6; Daniel 12:2, itd.
XXI – Da će se iz tamnice groba čovječanstvu donijeti tjelesno uskrsnuće; pravednici imajući udio u prvom uskrsnuću, koji se odvija tijekom drugog Kristovog dolaska, a zli u drugom uskrsnuću, koje će biti tisuću godina poslije. Otk. 20: 4-6.
XXII – Da će se na posljednju trubu živi pravednici promijeniti u tom času, u tren oka, a uskrsli pravednici će biti uzeti u susret Gospodinu u zrak, tako da zauvijek budu s Gospodinom.
XXIII – Da su te besmrtne osobe uzete u Nebo, u Novi Jeruzalem, Očevu kuću u kojoj ima mnogo stanova, Ivan 14,1-3, gdje vladaju s Kristom tisuću godina, sudeći svijet i pale anđele, to jest, odmjeravaju kaznu koja će se izvršiti na njima na kraju tisuću godina; Otkrivenje 20: 4; 1 Kor. 6: 2,3; da se u to vrijeme zemlja nalazi u opustošenom i kaotičnom stanju, Jer. 4: 20-27, opisano, kao u početku s grčkom riječi Abussos (ἄβυσσος), bezdan (Septuaginta Gen 1: 2); i da je ondje sotona vezan tijekom tisuću godina, Otkrivenje 20: 1, 2 i ondje u konačnici uništen, Otk 20,10; Mal. 4: 1; prikaz ruševine koju je napravio u svemiru, prikladno je učinjena za neko vrijeme njegovom turobnom tamnicom, a zatim mjestom njegove konačne smrti.
XXIV – Da će se na kraju tisuću godina Gospodin spustita sa svojim narodom i Novim Jeruzalemom, Otk 21: 2, zli mrtvi će ustati i doći na površinu još neobnovljene zemlje i okupiti se oko grada, tabora svetih, Otk 20: 9, i vatra će se spustiti od Boga s neba i progutati ih. Oni će tada biti spaljeni korijen i grana, Mal. 4: 1, postajući kao da ih nikada nije bilo. Obad. 15, 16. U ovom vječnom uništenju od prisutnosti Gospodinove, 2 Sol. 1: 9, zlikovci se susreću s vječnom kaznom koja im je prijetila, Mat. 25:46. To je propast bezbožnih ljudi, vatra koja ih je progutala je vatra za koju su se “nebesa i zemlja sada” čuvala, koja će čak rastaliti elemente svojim intenzitetom i očistiti zemlju od najdubljih mrlja prokletstva grijeha. 2 Pet. 3: 7-12.
XXV – Da će nova neba i zemlja poniknuti Božjom snagom od pepela pređašnjeg, da budu, s Novim Jeruzalemom kao metropolom i prijestolnicom, vječna baština svetaca, mjesto gdje će pravednici zauvijek živjeti , 2 Pet. 3:13; P.s. 37:11, 29; Mat. 5: 5.
Originalni dokument možete preuzeti ovdje