Kristovo prebivanje
– J. O. Corliss
Izvorno objavljeno na The Bible Echo, 1. listopada 1893., str. 309
Priznavanje Krista je prihvaćanje Njega u naše srce. Kad se On koji je Božja sila, ustoliči u čovjeku, tamo je i sila, ali samo da se iskoristi po Njegovom apsolutnom kontrolom. Božja sila se ne može posjedovati za bilo koju drugu svrhu osim da izvršava volju Onoga čija jeste ta sila. Dakle, ako čovjek ima tu silu da djeluje u njemu, to je radi toga jer se njegova volja podčinila volji Božjoj, kroz prebivanje Kristove prisutnosti.
Primanje Krista je, dakle, najvažnija točka koju čovjek treba dobiti, a ne pokazatelje sile. Kada se to ostvari, želja za silom više neće biti na umu. To će ostati Bogu da ju očituje kako hoće. Veliko pitanje koje se prvo treba riješiti je: “Jesam li Gospodinov?” Ako je to slučaj, onda se On može brinuti o svojemu, koristeći svoju silu preko nas kako hoće, čak i onako kako je koristi preko Krista u planu spasenja kako hoće. Velika je potreba, dakle, u svakom slučaju da Krist zaista prebiva iznutra. Proces kojim se to postiže, Spasitelj sam navodi: “Ako me tko ljubi, držat će moju riječ pa će ga ljubiti Otac moj. I k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.” Ivan 14:23. Tko prihvati ovo obećanje onako kako mu je dano i ispuni uvjete, postaje kuća – nastan – Boga, i Krista, kao svoga Sina, i On je tada glava nad kućom da nadzire i vodi svoje poslove u Sva vremena. Heb. 3:6. Ovo zahtijeva davanje svojega tijela kao živu žrtvu Bogu kako bi ga on mogao pretvoriti u sveto prebivalište za sebe, u kojem će on htjeti i činiti u skladu sa svojim zadovoljstvom. Rim. 12:1, 2; Fil. 2:13.
Onaj koji se podvrgne Kristu da uđe kako bi vladao nad njegovim srcem i umom, prihvaća beskonačno nasljeđe. On ima više od prostog imena pripadnosti Kristu. Krist je zapravo njegov sa svime što On posjeduje. Je li Krist Božji Sin? Tko ima Krista, također je sin. 1. Ivanova 3: 2. Je li Krist jedno s Ocem? Ivan 10:30. tako je i onaj u kojem Krist prebiva. Ivan 17:23. Bog prepoznaje poziv “Oče” od svih takvih, jer je u svakom slučaju to je plač vlastitog ljubljenog Sina, koji Duhom svojim poziva iz srca usvojenog djeteta. Gal. 4: 6.
Svaka molitva ove vrste zasigurno će primiti odgovor s prijestolja Božjeg. Da je Krist, kada je bio na zemlji, zatražio dvanaest legija anđela, oni bi došli. Mat. 26:53. Hoće li sada neki zahtjev od Njega proći neopaženo? Nemoguće. Kad se peticija potaknuta Kristovim Duhom koji živi u ljudskom srcu, tada se taj zahtjev sigurno odgovora. Ne može biti drugačije; jer upravo je to svrha davanja Kristovog Duha da prebiva u ljudima da bi mogao posredovati i tako uzrokovati da njihove molitve čestita srca ostanu na nebu.
Treba računati na sve bezgranične privilegije koje su nam na raspolaganju kada svoja tijela damo Bogu kao njegovu kuću – hram Duha Svetoga – i da ih na taj način kontrolira Sin Božji – Isus Krist. Učini li se to, tada Gospodin čuva svoju kuću od svih uljeza, pa tako i od svake prljavština. Ali kao što je pouzdanje u njegovu riječ uvjet pod kojim On prihvaća da naša tijela postanu Njegovom kućom, tako je čvrsto i pouzdanje u njegovo daljnje prebivanje. Taj se uvjet mora ispuniti bilo da hodate po suncu ili u sjeni – osjećali vi to ili ne. Na taj i samo na taj način, čovjek može čvrsto održati radovanje svoje nade do kraja.
Krist prebiva u srcu vjerom. Ef. 3:17. Stoga, kad vjera ustupi sumnji, Krist je istjeran, uklanja se svjetlo života i umjesto toga vlada tama. U takvom stanju zajedništvo s Kristom ne može postojati. Zadržati Krista vjerom znači imati potpuno zajedništvo s Njim. 1. Ivanova 1:5-7. Tako se uživa u stalnom zajedništvu, a svaka molba iz čežnje srca nailazi na nebeski odgovor. Ivan 15:7. Tako se vidi da se molitva molitelja uslišava radi Onoga koji prebiva u njemu, diktirajući zahtjev i tako se daruje sila da ga Krist može upotrijebiti od strane kuće u kojoj prebiva. Upotreba Isusovog imena u molitvi je, dakle, Božje priznanje da je njegov Sin prepoznat kao stanovnik u srcu i da se traženi blagoslovi očekuju samo zbog njega i Onoga koji u njemu prebiva. Tada se neće postavljati sebični zahtjevi, ali sve što se traži bit će na slavu Nebeskog Gosta iznutra. Dakle, u davanju onoga što se traži, Otac se slavi u Kristu, a ne u kući u kojoj prebiva. Ivan 14:13
Ali puka želja ili želja koja je iskazana, ne ispunjava traženi uvjet, jer se to može dogoditi bez provođenja volje. Upotreba volje podrazumijeva djelovanje. Bog je upotrebio svoju volju prema ljudima time što je poslao Isusa Krista kao žrtvu Njegova vječnog saveza u njihovo ime. Tko dobije korist od te iskazane volje, mora upotrijebiti i svoju volju u ispunjavanju uvjeta koje su postavljene nad svima. Prvi zahtjev o upotrebi ljudske volje, po ovome, Spasitelj je rekao: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” Mat 11:28. Odgovarajući ovom pozivu, volja pojedinca mora djelovati u skladu s voljom Božjom, kao što je izraženo u nježnim riječima s kojim su ga pozvale. Jednostavno željeti doći neće pomoći, jer čovjek može nešto poželjeti i nikad ga ne primiti. Ali kad netko kaže: “Imat ću ga”, tada se svaka energija savija u tom smjeru. Ništa neće biti previše dragocjeno odreći se kako bi se volja mogla provesti. Dakle, kad čovjek želi imati upravo ono što Bog želi za njega, opravdano je učiniti da sve urodi provođenjem te volje, jer to je Božja volja. To čovjeka čini suradnikom s Bogom, i sve dok on održava taj odnos ništa mu nije nemoguće, iz činjenice da je njegova volja u potpunosti u skladu s Božjom voljom. U ovom slučaju “ja” ne poznaje želju osim onih koje je izrazio Bog. Tako i vi sebe smatrajte mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu Gospodinu našemu. “Neka dakle ne kraljuje grijeh u vašemu smrtnom tijelu, da ga slušate u požudama tjelesnim, i ne predajite grijehu udova svojih za oružje nepravde, nego sebe, kao od mrtvih oživjele, i udove svoje, predajte Bogu za oružje pravednosti.” Rim 6:11-13. Tada je Bog taj koji iz svoje dobrohotnosti izvodi u vama i htijenje i djelovanje, što je uvijek ispravno (Fil 2,13).
