OVO je bilo zbunjujuće pitanje za mnoge. Ne mogu razumjeti zašto bi oni koji svetkuju subotu trebali počinjati svoj odmor pri zalasku sunca, dok drugi ljudi smatraju da dan počinje u ponoć. Neki su mislili da je to proizvoljna razlika, više u svrhu posebnosti nego bilo čega drugog; ali malo pozivanja na Sveto pismo dovoljno je da se predmet očisti od svih sumnji.
Prije svega, imamo dokaz da je prvi dan vremena počeo navečer. To jest, tamni dio dana prethodio je svijetlom dijelu. “I bi večer i jutro dan prvi.” 1. Mojsijeva 1:5. Da je to nužno bilo tako, može se vidjeti iz redoslijeda događaja u stvaranju. Vrijeme, za razliku od vječnosti, počelo je prvim stvaralačkim činom Božjim. Prvi čin bio je dovođenje zemlje u postojanje. “U početku stvori Bog nebo i zemlju.” 1. Mojsijeva 1:1. Da je to zauzelo samo kratko vrijeme, a ne dugi, produženi period, dokazuje kontekst, također Ps. 33:6, 9: “Riječju GOSPODNJOM nebesa su stvorena, i dahom usta njegovih sva vojska njihova. … Jer on reče—i postade, on zapovjedi—i nasta.” Ali u to vrijeme nije bilo svjetlosti, ništa osim guste tame, jer čitamo da je “tama bila nad licem dubine.” Sljedeći čin bio je stvoriti svjetlost. “I reče Bog: Neka bude svjetlost! I bi svjetlost.” 1. Mojsijeva 1:3. Bog je tada odredio da se tama i svjetlost ubuduće izmjenjuju u neprekidnom kolu, te da razdoblje tame i jedno od svjetlosti, nazvani redom noć i dan, čine jedan cijeli dan. Time je završen rad prvog dana. Prvi dan počeo je tamom, i završio kada je tama ponovno počela prekrivati zemlju. Kao da želi nepobitno ustanoviti činjenicu da je to trebao biti redoslijed svih dana, rečeno je o prvih šest dana da su “večer i jutro” činili dan. Ali ako su prva šest dana počinjala večerom, i završavala sljedećom večerom, očito je da svaki sljedeći dan, subota s ostalima, mora počinjati i završavati na isti način. To je dodatno potvrđeno u 3. Mojsijevoj 23:32, gdje Gospodin kaže: “Od večeri do večeri svetkujte svoju subotu.“
Kada smo riješili činjenicu da dan počinje i završava navečer, jedina stvar potrebna za razumijevanje glavnog pitanja jest pronaći kada počinje večer. To se lako rješava sljedećim odlomcima: “nego na mjestu koje izabere GOSPOD, Bog tvoj, da u njemu nastani ime svoje, tu žrtvuj pashu, uvečer, o zalasku sunca, u vrijeme kad si izišao iz Egipta.” 5. Mojsijeva 16:6. “A ajskoga kralja objesi o drvo do večeri. I čim sunce zađe, zapovjedi Jošua da njegovo truplo skinu s drveta…” Jošua 8:29. Također, Jošua 10:26, 27: “I nakon toga ih Jošua udari i pobije ih, pa ih objesi na pet stabala; i na tim stablima ostadoše visjeti do večeri. I dogodi se, u vrijeme zalaska sunca, da Jošua zapovjedi te ih skidoše sa stabala...” Ovi tekstovi jasno pokazuju da su večer i zalazak sunca identični. U Novom zavjetu imamo dodatno svjedočanstvo. U prvom poglavlju Marka imamo izvještaj o događajima jedne subote u Kristovu životu. Prvo je ušao u sinagogu u dan subotni, i učio. Redak 21. Tu je našao čovjeka s nečistim duhom, kojeg je iscijelio. Redci 23-27. Zatim je napustio sinagogu, i otišao u kuću Šimunovu, čiju je punicu iscijelio. Redci 29-31. Ostali ljudi, međutim, nisu se usudili tražiti od njega da ozdravi njihove bolesne tijekom subotnih sati, već su čekali da se završi. Čitamo u retku 32: “A kad dođe večer, kad sunce zađe, donosili su k njemu sve bolesne i opsjednute.” Tako vidimo da su ljudi jednoglasno smatrali zalazak sunca završetkom subote, i, naravno, njezinim početkom. To je bio božanski određeni redoslijed.
Postavlja se pitanje: Kako se događa da ljudi danas počinju i završavaju dan u ponoć? Odgovor je ovaj: Kada su ljudi postali idolopoklonici, i nisu htjeli zadržati Boga u svojem znanju (Rim. 1:28), ubrzo su izgubili svako znanje o ustanovama i zapovijedima Božjim, tako da su se njihovi oblici bogoštovlja i svakodnevnog života potpuno razlikovali od onih Božjeg naroda. Svaki je narod imao svoje bogove, i običaje svojstvene sebi. Perzijanci i Asirci klanjali su se suncu, i počinjali dan pri izlasku sunca. Da Židovi, tijekom svog sužanjstva, nisu izgubili svoje računanje, i prilagodili se onom Babilonaca, dokazuje odlomak iz Marka već naveden. Rimljani su, iz nekog razloga, odabrali ponoć kao vrijeme za počinjanje i završetak svog dana. Barbarska plemena koja su osvojila Rim prihvatila su njezine običaje, i prenijela ih svojim potomcima. Tako je rimski način počinjanja dana postao ustaljeni običaj u Europi i Americi. Budući da je to ustaljeni običaj, potrebno je, da bi nas razumjeli, prilagoditi se uporabi u razgovoru s drugima, također u poslu, jer je običaj utvrđen zakonom. Ali u svetkovanju subote, Božji je redoslijed nepromijenjen. Oni koji prihvaćaju nedjelju, koja je ljudska ustanova ponikla iz Rima, mogu je držati na način kako čovjek određuje, ali oni koji čuvaju Božji dan odmora—spomenik njegove stvaralačke moći—uzet će dan baš kako ga je Bog dao, i neće ponuditi zamjenu spajanjem dijela dva dana zajedno.
E.J. Waggoner | The Signs of the Times June 30, 1881
